Duboki tragovi u dušama

Gostovanje: Radionica integracije, Beograd, Qendra Multimedia, Priština: William Shakespeare, Romeo i Julija, red. Miki Manojlović (u Zagrebačkom kazalištu mladih)

• 
  
  Zajednička predstava srpskih i albanskih glumaca igra se u scenskom prostoru kojeg je zamislio redatelj i adaptator teksta Miki Manojlović, a na zanimljiv način ostvario scenograf Branko Hojnik. Pozornicom između stalnog gledališta i nasuprot njemu podignutih montažnih tribina dominira izdignuti podij s dvije staze koje se križaju tvoreći ogromno slovo X koje prije asocira na znak za nepoznanicu nego na neki iskrivljeni križ. Već nakon efektnog prologa, kojeg dojmljivo i velikom scenskom energijom izgovara na albanskom a neke ključne dijelove ponavlja na srpskom atraktivna Arta Selimi (koja će tijekom predstave povremeno biti narator, a ponekad i sudionica zbivanja), jasno je da tvorac predstave Manojlović (u suradnji s dramaturginjom Olgom Dimitrijević) Shakespeareov tekst koristi kao predložak iz kojeg preuzima glavne niti fabule i najdramatičnije situacije, dok znatno manje rabi dijaloge. U predstavi se govori srpski i albanski, a nešto malo i talijanski, jer se radnja kao i kod velikog dramatičara zbiva u Veroni, ali današnjoj. Nema međutim uobičajenih titlova s prijevodom, što ukazuje da razlozi mržnje koja uništava mlade ljubavnike nisu samo različita nacionalnost (kao zamjena za obiteljsku nesnošljivost u originalnom tekstu) – Julija je Srpkinja, a Romeo Albanac, nego i potpuno drugačiji jezik koji ne onemogućava samo komunikaciju i razumijevanje nego je i dodatni element mržnje koja neminovno vodi do tragedije.
  
  Već u prvom prizoru Julijin bratić Tibaldo (Faris Berisha uvjerljiv kao srpski huligan) nastoji izazvati sukob s Romeom (kojeg kao vrlo osjećajnog i nježnog, ali na kraju ipak čvrstog mladića tumači Tristan Halilaj) tako da ga pozdravlja s „Dobar dan!“ i traži da mu i on srpski odgovori. Te dvije riječi su dovoljne i za kasniji smrtonosni Tibaldov sukob s Romeovim prijateljem i rođakom veronskog kneza Mercuzijem kojeg Goran Jeftić tumači kao šarmantnog i dvojezično blagoglagoljivog, ali jednako krvavim obračunima s drugom nacijom sklonog mladića. Takvo građenje uloge, a i čitave predstave manje se oslanja na tekst, a mnogo više na fizičku ekspresiju kojom fascinira čitav izvanredan i vrhunski usklađen ansambl, poduprt i efektnom funkcionalnom glazbom Vladimira Pejkovića (koji je i izvodi uživo zajedno s Dušanom Petrovićem, Damjanom Babićem i Nemanjom Aćimovićem). Takav govor tijela ne samo da podrazumijeva preciznu, ali vrlo često i agresivnu neverbalnu komunikaciju između pripadnika Julijine srpske i Romeove albanske obitelji, nego svoja značenja potpuno jasno prenosi i gledateljima kojima prijevod doista nije nužan.
  
  I sam Miki Manojlović u epizodnoj ulozi Montecchija, Romeovog oca, s vrlo malo teksta uspijeva ostvariti zapamtljivu ulogu, ali još je značajnije da se kao redatelj koncentrirao na probleme komuniciranja i jezika (u kojem se ponekad ne razumiju ni oni iste nacionalnosti i govora) te da se zbog toga nije upustio u prikaz konkretnih problema odnosa Srba i Albanaca. Ono što publika zna o njihovom sukobu dovoljno je da predstavi osigura i veliku pozornost i slojevitost značenja. Usredotočivši se na ono što mu najbitnije donosi takav pristup Romeu i Juliji sukob je prenio u sadašnjicu, međutim ne na prostor gdje su se događali najteže borbe i zločini nego u Veronu, ali ne onu iz Shaespeareovog doba nego suvremenu (na što upućuju i uspjeli kostimi Zore Mojsilović). Očito je dakle da se predstava ne bavi nastankom i tijekom sukoba Srba i Albanaca nego njegovim pogubnim tragovima u dušama ljudi. Iz sličnog razloga Manojlović ne prikazuje romantično rađanje ljubavi dvoje mladih iz neprijateljskih nacija. Oni su već na početku predstave ljubavnici i problem je kako da svoju ljubav sačuvaju u potpuno podijeljenom svijetu u kojem žive. Milica Janevski upečatljivo tumači Juliju kao snažnu osobu spremnu žestoko se boriti za svoju ljubav, svjesna njezine ugroženosti u takvom svijetu, dok iznimno senzibilni Romeo bezuspješno pokušava ljubavlju izgraditi most prema pripadnicima druge nacije.
  
  Ta sredina u Manojlovićevom redateljskom viđenju ima i dva vizualno različito riješena aspekta. Obvezno žestoko zastupanje interesa svoje nacije u javnosti iskazuje se u trenutku kad se likovi u dramskim scenama nađu na izdignutim prekriženim stazama podija, u čemu se kao bešćutni predstavnici društvene elite ističu Nebojša Glogovac i Nataša Tapušković u ulogama Julijinih roditelja Capulettija. No, nitko od glumaca ne napušta pozornicu niti u prizorima u kojima ne sudjeluje, nego svi silaze u polumrak oko prizorišta i tada postaje vidljiva njihova individualnost i intima u kojoj se naziru i slabosti, sumnje i brige, što posebice dojmljivo uspijeva iskazati Edona Reshitaj u ulozi zabrinute, a potom i očajne Romeove majke. Ta dva različita konteksta u kojima se otkrivaju potpuno različita svojstva karaktera omogućila su iskazivanje širokog raspona glumačkog umijeća ne samo spomenutima nego i Mensuru Safciuu kao veronskom knezu Escalu, Nikoli Radoševiću kao njegovom rođaku i Julijinom proscu Parisu i Armendu Balokuu kao Romeovom prijatelju Benvogliu. Svaki glumac na svoj poseban način pokazuje da nacionalna mržnja pretvara kompleksne, često i vrlo pozitivne ljude u jednodimenzionalne zvijeri. Na taj način se scenski efektno prema takvoj pojavi uobličava jasan, vrlo kritičan autorski stav Mikija Manojlovića, ali i cijelog ansambla i svih suradnika ovog Romea i Julije.
  
  No da takvoj tragičnoj ovisnosti pojedinca o mržnji postoji alternativa, predstava efektno pokazuje drugačijim teatarskim, prvenstveno glumačkim rješenjima, jer ne podliježu svi likovi mijenjanju identiteta i karaktera stupanjem na povišene prekrižene staze na kojima se odvija radnja. U tome su posebno uspjela rješenja Anite Mančić koja je kao Julijina dadilja često i pokretač zbivanja, jer koristi lukavstvo i glumljenu pokornost kada razum i argumenti ne uspijevaju protiv autoritarnih postupaka. Uliks Fehmiu usred sveopćeg bijesa i buke kao fratar Lorenzo nijansirano oblikuje dosljedan humanistički stav u nastojanju da nesretnim ljubavnicima omogući potpunu realizaciju njihove veze. Naravno, najviše se pritiscima sredine odupiru Julija i Romeo, a njihovo često međusobno zapitkivanje „Ko si ti?“ na koje odgovaraju osobnim imenom a ne pripadnošću drugoj naciji na početku djeluje kao gotovo dječja zaigranost, nesvjesna opasnosti, da bi se na kraju otkrilo kao znak jedne od temeljnih zamisli, a i vrijednosti čitave izvedbe.
  
  Na kraju ove izvanredne predstave, koju je publika u ZKM-u zasluženo nagradila ovacijama, glumci a i ostali tvorci Romea i Julije krenuli su među gledatelje, pojedinačno se predstavljajući. Rukujući se s njima izgovarali su svoje ime, pokazujući i time da je pojedinac temelj ljudskosti čak i ovoj perfekcionistički usklađenoj inscenaciji koja upravo zato ne djeluje kao stroj nego kao dubokim emocijama nabijeno obraćanje jednog ljudskog bića drugome, dodajući tako uz najistaknutiju temu sukoba ljubavi i mržnje i onu individualnosti i dogmatizma bilo koje (ne samo nacionalističke) boje. Vrhunskom uporabom različitih sredstava kazališnog izraza Miki Manojlović, izvrsni glumci i ostali suradnici stvorili su predstavu koja bez izravnih poruka i upravo zbog toga dublje i snažnije komunicira s publikom koja taj veliki kazališni događaj zasigurno neće zaboraviti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. veljače 2016.

Piše: