Pospremljeni kaos

Hrvatsko narodno kazalište Split: Jean Cocteau, Strašni roditelji, red. Goran Golovko

• 

  Dramski repertoar splitskog HNK-a ove je sezone posvećen obiteljima. Prisjetimo li se poznate Tolstojeve izreke da su sve sretne obitelji sretne na isti način dok je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način, nije neobično da na pozornici ove godine imamo priliku vidjeti uprizorene obitelji koje su barem prividno i u nekom svom segmentu nesretne. Ipak, predstave poput Kašete brokava, Čuda u Poskokovoj Dragi i Umjetnosti intervjua, kojima su također okosnice obiteljski odnosi, imale su tendenciju da ono što je u obitelji nesretno pretvore u komično, a i problemi koji su kroz te predstave bili tematizirani natkriljeni su i zaštićeni ljubavlju koja se ispostavlja kao glavna sila koja povezuje članove obitelji u spomenutim predstavama.
  
  Pitanje je što se događa kada ljubav dobije negativni predznak, kada od one koja spaja postane ona koja razara obitelj. Stvarateljica problema. Upravo je jedna takva ljubav, s negativnim predznakom, glavna pokretačica dramskog sukoba u predstavi Strašni roditelji. Iako je pobrala poprilično dug pljesak, kad su se spustili zastori moram priznati da sam očekivala više od predstave koju je režirao Goran Golovko, aktualni intendant splitskog HNK-a, i koju je odigrala sasvim solidna glumačka postava.
  
  Predstava je napravljena po istoimenom djelu Jeana Cocteaua, koje je svojedobno izazivalo burne reakcije i zabrane, a oživjelo je ponovno devedesetih godina prošlog stoljeća kad su ga prepoznala i uprizorila neka poznata svjetska kazališta. Strašne roditelje ove sezone prvi put imamo priliku gledati i na splitskoj pozornici. Predstava je to koja tematizira obiteljske odnose, problematične ponajviše zbog toga jer se ljubav sebično poistovjećuje s posjedovanjem, a najviše je buke izazvala zbog oslikavanja gotovo incestne ljubavi majke prema sinu, koje je stabilnost narušena kada mladić pronađe djevojku. Scene s aluzijom incesta upotrijebio je i Goran Golovko kako bi potresao publiku, ali cjelokupnoj predstavi nedostaje naboj koji bi omogućio da publika bude dotaknuta ičim osim valjanjem majke i sina po krevetu, premda je tema, s one strane burlesknih i farsičnih zapleta, u svojoj suštini vrlo životna.
  
  Okosnica drame je, dakle, posesivna Yvonnina (Bruna Bebić) ljubav prema svom sinu Michelu (Nikša Arčanin) koja postaje vidljivo problematična u trenutku kada ona prestane biti jedina žena u njegovom životu. Naravno, ako majka svu ljubav usmjeri prema sinu, postoji velika vjerojatnost da će otac Georges (Nikola Ivošević) biti zapostavljen i da će nedostatak pažnje nadomjestiti izvan kuće. Klupko se zapetljava kad se ispostavi da su Michelova djevojka i očeva tajna ljubavnica ista osoba – Madaleine (Anastazija Jankovska). Tu pod reflektore dolazi naoko sporedni lik, majčina sestra, tetka Leonie (Arijana Čulina) koja prepoznaje novonastali obiteljski problem kao potencijal da cjelokupnu situaciju preokrene u svoju korist. Naime, ona je u mladosti bila zaljubljena u Georgesa s kojim je čak bila u vezi dok je on nije napustio kako bi se oženio njezinom sestrom. Leonie cijelog života nastavlja živjeti s njima, u sjeni njihove ugasle ljubavi, a novonastalu situaciju koristi da pod okriljem dobronamjernosti spletkama odmota klupko u smjeru u kojem njoj odgovara. Dijeleći savjete, ona postaje svojevrsni lutkar koji upravlja ostalim likovima kao marionetama.
  
  I dok je tetka svoju sebičnost inteligentno pretočila u djelo tako da se, bar na prvu, čini da radi za svačije dobro, ostali likovi nisu bili jednako uspješni te je sebičnost emocija koja dominira predstavom. Ako su joj mladi barem djelomično uspjeli uzmaknuti dotaknuti strastvenom ljubavlju, to definitivno nije slučaj kod majke i oca, čemu i duguju epitet strašni iz naslova. No, ono što je uistinu strašno u predstavi koja govori o emocijama upravo je nedostatak emocija. Glumcima kao da nedostaje ljubavi dok vole i mržnje dok mrze, ostavljaju dojam kao da tek izriču emocije, ne uspijevajući ih uvjerljivo proživjeti. Svojevrsna hladnoća u zraku, dodatno naglašena jednostavnom scenografijom kojom dominira bračni krevet prekriven bijelim satenom, prevladava predstavom. Rijetki trenuci u kojima se gubi taj osjećaj hladnoće su oni u kojima se prostor pozornice stopi s prostorom gledališta, poput trenutka u kojem Bruna Bebić sjeda među publiku kako bi odlučila o sinovljevoj sudbini.
  
  Arijana Čulina kao tetka Leonie naglašava svoju urednost i želju da sve bude pospremljeno, pritom ne misleći samo na kućanske elemente, a na sličan bi se način mogli opisati i gluma i tijek predstave – to je dobro pospremljena situacija koja nastoji biti kaotična, ostavljajući pritom dojam prisutnosti nečeg umjetnog gotovo jednako koliko to među hrvatskim riječima čini često ponavljana i nerijetko krivo izgovorena francuska riječ incroyable!
  
  © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 26. veljače 2016.
  
  Jean Cocteau
  Strašni roditelji
  redatelj Goran Golovko
  premijera 6. veljače 2016.
  prijevod Vjenceslav Kapural, jezična savjetnica Jagoda Granić, scenograf Ozren Bakotić, kostimograf Mladen Radovniković, skladatelj Mirko Krstičević, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Tomislav Luetić
  izvode: Bruna Bebić (Yvonne), Arijana Čulina (Leonie), Nikša Arčanin (Michel), Anastasija Jankovska (Madeleine), Nikola Ivošević (Georges)

Piše: