Histerični Čehov s Trga Rose Luxemburg

6. festival svjetskog kazališta, Zagreb: Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz, Berlin, Anton Pavlovič Čehov, Ivanov, red. Dimitar Gočev

• 
  
  Ovogodišnji Festival svjetskog kazališta otvoren je gostovanjem berlinskog Volksbühnea, s tri godine starom predstavom Ivanova u režiji Dimitra Gočeva. Egzistencijalni očaj Čehovljevog starca u tridesetima tako će kao tihi jezivi refren odjekivati osmim izdanjem festivala, budući da će istom predstavom, ali u izvedbi budimpeštanskoga Kazališta Joszefa Katone, smotra biti i zaključena.
  
  Gočev, Bugarin koji u zadnje vrijeme radi isključivo u njemačkim teatrima, Ivanova postavlja odričući se općih mjesta čehoviane, bez ruske tuge, toplih samovara i antiknog namještaja. Scena je potpuno prazna, uokvirena bijelim plohama, a gusti nanosi vješto kontrolirane magle jedine su scenografske intervencije. Gočev unutar čehovljanske melankolije pokušava naći zametke suvremene društvene histerije, pa složenu mrežu međuljudskih odnosa postavlja kao prostorno i vremenski izdvojene duete i grupne scene, izmičući tako glumcima zaštitnu mrežu realističke karakterizacije i stvarajući glumačku izvedbu blisku grotesci i parodiji.
  
  Takav Ivanov ne polaže nade u uspjeh postepenim radom na kobnim međusobnim nesporazumima protagonista; njegove su kvalitete vidljive u režijskoj koncepciji i pojedinim majstorskim izgrađenim ulogama. U takvom Ivanovu, šminkerski outfit pregazio je važne glumačke izvedbe, pa je tako Ana Petrovna u izvedbi Almut Zilcher osuđena na tipiziranu žrtvu koja histerijom skriva nesreću, Šabeljski Thorstena Mertena tek je skicirana i neinspirirana studija neiživljenog starca, a Marfa Jegorovna Marie-Lou Sellem na trenutke je gotovo nepodnošljiva u dreci kojom skriva vlastitu nesigurnost. Gočevljev koncept na plošan je pristup gradnji uloge nagnao i Winfrieda Wagnera u ulozi očajnog kartaša Kosika te Silviju Rieger kao Zinaidu Zavišnu, čija je bezosjećajna bogatašica ocrtana poput Lady Macbeth u Disneyevom ctiću. Plošan, ali duhovit je i licemjerni poštenjak Lvov, čija operna patetičnost komički vrhunac dostiže u scenama s Anom Petrovnom.
  
  Naslovnu ulogu tumači Gočevljev česti suradnik Samuel Finzi, čija je kreacija ponajveća kvaliteta predstave. Finzi, sakriven iza guste brade iz koje proviruje par umornih ali bistrih očiju, stvorio je dojmljivo lice izmučeno depresijom, bez nepotrebnih i patetičnih samooptuživanja svojstvenih svim klasično mišljenim Ivanovima. Finzijev protagonist sa sitnim, mišjim koracima tapka u klaustrofobičnom prostoru vlastite bezizlazne situacije, ostajući podjednako koncentriran i uvjerljiv tijekom cijele izvedbe. Wolfram Koch pronašao je točan omjer groteske i osjećajnosti u kreiranju Lebedjeva, a Birgit Minichmayr otrgla se tipiziranoj lutkici u osmišljavanju Saše, stvarajući lik koji mladenački nevinim šarmom i inteligencijom može imponirati ciničnom Ivanovu.
  
  Najveće iznenađenje kreacija je Borkina u tumačenju Milana Peschela, miljama daleko od tipične sporedne uloge pijanog upravitelja. Gočev prepoznaje Borkina kao jednog od važnijih protagonista; njegova ruralna pojava biznismena u crnom odijelu opsjednutog kapitalom podsjeća na mnoge stvarne likove našeg vremena, pa se Peschelova distancirana i duhovita kreacija moći cijelo vrijeme prijeteći nadvija nad ostala lica.
  
  Gočev uz dramaturšku pomoć Petera Staatsmanna precizno završava dramu bez melodramatike četvrtog čina, iznimno jasnom i vizualno atraktivnom porukom koju nam Ivanov crta auto-lakom po bijeloj pozadini. Crno na bijelom, da ne bi neki Borkin rekao da nije razumio. Berlinski Ivanov vizualno je iznimno atraktivan zbog zadivljujuće maglene scenografije Katrin Brack te hibridnih i duhovitih kostima Katrine Lee Tag, ali unutarnjom strukturom prečesto upozorava na kvalitativan nerazmjer između redateljske koncepcije i glumačkih kreacija.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 22. rujna 2008.

Piše: