Apsurdi naši svagdašnji

6. festival svjetskog kazališta, Zagreb: Teatrul National Radu Stanca, Sibiu, Rumunjska; Samuel Beckett, U očekivanju Godota, red. Silviu Purcărete

• Izvedba Beckettova Godota na šestom Festivalu svjetskog kazališta okružena je apsurdističkom atmosferom koja se prelila izvan same izvedbe, pokazujući tako da vanvremenska zbrka i odsustvo smisla nije ekskluzivna privilegija kazališne predstave. Najbolji mogući uvod apsurdu življenja Beckettove drame pružili su tako zabezeknuti gledatelji koji su s kartama za prvi i drugi red gledališta ušli u dvoranu u kojoj ti redovi ne postoje, odnosno skriveni su teškim scenskim rekvizitima. Zbrka tu ne završava, budući da se u materijalima svih medija koji najavljuju predstavu može pročitati kako u glavnim ulogama nastupaju Constantin Chiriac u ulozi Vladimira i Marina Ralea u ulozi Estragona. Marina je naravno Marian, ali to je tek početak priče.
  
  Naime, svima koji su ikad pročitali inscenirano djelo od prvog trenutka je jasno kako Constantin Chiriac tumači ulogu Estragona, a Marian Ralea igra Vladimira. Službeni internetski site rumunjskog kazališta omaškom je zamijenio imena, a to je onda prenijela i službena press služba festivala, svi ostali mediji te, što je najgore, kritičari koji su o predstavi pisali. Svi drugi izvori do kojih je na internetu moguće doći ispravno navode podjelu, što isključuje mogućnost redateljskog trika ili namjerne obmane. Vladimir je Estragon, Estragon je Vladimir, a Beckett se zadovoljno smije, naslonjen na neko suho stablo na nebesima...
  
  Zaboravivši na beketovštinu oko kazališnih dasaka, puno se te opore i zagušljive arome besmisla moglo osjetiti i na samoj pozornici. Silviu Purcărete, rumunjski redatelj koji s velikim uspjehom režira po cijeloj Europi, u kazalištu Radu Stanca iz Sibiua postavlja hrabro staromodnog Godota. Hrabra je njegova odluka da na sceni iznese gotovo integralni tekst, bez nasilnih osuvremenjivanja i aktualizacija, tek s ponekim suptilnim komentarom i gotovo neprimjetnim autorskim pečatom. Dvosatna predstava tako je ujedno zanatski besprijekoran lektirni naslov, ali i britak podsjetnik da je Beckettovo pismo, šezdeset godina nakon nastanka, još uvijek točna umjetnička osobna iskaznica našeg vremena.
  
  Purcăreteov redateljski rad je nenametljiv, ali studiozan, i puno nade polaže u vrhunske glumačke interpretacije. Vladimir i Estragon vizualno su zamišljeni kao svojevrsna rumunjska inkarnacija Stanlija i Olija, a njihova srčana međuigra temelj je koji nosi predstavu. Estragon Constantina Chiriaca zaigrani je klaun koji preživljava isključivo zato što istog trena zaboravlja što čuje, lik čiji svaki nenametljivi komički geg nosi neku implicitnu tragiku. Marian Ralea Vladimira donosi smirenije i s osjećajem za postepenu gradaciju akumuliranog očaja, takvom igrom uvjerljivo parirajući vehementnom Chiriacu. Pozza tumači Cristian Stanca, potpuno bešavno prelazeći iz figure moćnika u bespomoćno dijete, a Lucky Palija Vecseija izuzetno je dirljiva kreacija potlačenog i obespravljenog pojedinca koji jedino očajničkim pogledom otkriva da je još uvijek ljudsko biće.

  Silviu Purcărete pokazuje začuđujući manjak redateljskog ega, s obzirom na reputaciju. Uredno ispeglano odijelo malog pastira-glasnika, kanisteri za benzin u umornim Luckyjevim rukama i scenski radnici koji divljački sviraju završni glazbeni broj, među rijetkim su scenskim znacima vremena nastanka predstave. Beckettovim sumornim meditacijama nažalost još uvijek nisu potrebna radikalnija osuvremenjivanja.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 24. rujna 2008.

Piše: