Autorefleksivni projekt

Teatro Verrdi, Zadar: Desnica: Igre proljeća i smrti (prema romanu Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice), red. Juraj Aras

• 
  
  Projekt pod naslovom Desnica: Igre proljeća i smrti Juraj Aras započeo je još prošle godine kada je pred dvadesetak gledatelja u prostoru negdašnje crkve Sv. Dominika predstavio pokaznu dramatizaciju ulomaka iz romana Vladana Desnice Proljeća Ivana Galeba. Od tada projekt je dorađivan i odigran nekoliko puta u prostoru Kazališta lutaka Zadar, a prije dva tjedna i na 26. Marulićevim danima u Splitu. Dramatizaciju romana u kazališnu monodramu Aras je proveo selektivnim i subjektivnim odabirom fragmenata iz Desničinog romana, posebice akcentuirajući dijelove koji tematiziraju nostalgiju za djetinjstvom, melankoliju vremena, bolest i smrt. Unatoč tome, sekvence su vrlo kohezivno spojene u jedinstvenu naraciju koja odiše egzistencijalnim nemirom i osjećajem dešperacije koji Desnicu povezuje s rumunjskim filozofom Emilom Cioranom i njegovom voljom k nemoći na način da se i u bolesti i u smrti pronalazi duhovno i kontemplacijsko skrovište od strahote života.
  
  Scenografija je de facto sastavljena od jednog kreveta s nešto posteljine, stolca, radio prijamnika, šahovske garniture i violine te gipsane glave tj. skulpture koja postavljena na mikrofonski stalak zaogrnut plaštem postaje personifikacija Ivana Galeba, junaka/tragičara romana. S obzirom na to da dobar dio scenografije postaje izvedbeno oživljen kroz njihovu simboličku amplifikaciju (interakcija izvođača Arasa s objektima i narativnim sekvencama) mogli bismo je radije označiti terminom objektografije – jer objekti na sceni sudjeluju u oblikovanju i tumačenju identiteta i oznaka samog protagonista. Taj isti je i sanjar i realist, intelektualac i patnik, nikad ostvareni violinist i pisac.
  
  Uz Arasa, koji je jedini fizički izvođač na sceni, znatnu dramaturšku ulogu zadobiva i skulptura (čiji je autor Igor Maštruko) s kojom Aras, koji također predstavlja Ivana Galeba, u nekoliko navrata razvija jedine dinamičke dramaturške dionice predstave u gluhom dijalogu između liječnika (Aras) i bolesnika Ivana Galeba (skulptura). Sekvence s polaganjem skulpture u krevet, paljenjem i gašenjem petrolejske lampe imaju izrazit kontemplativan i gotovo ritualan karakter i najuspjeliji su vizualni prizori predstave. Dramaturšku ulogu također preuzimaju i zvučni/glazbeni score te dizajn svjetla. Glazba koju potpisuje Bojan Gagić je u živim field snimkama vjetra, ptica i prirode apsolutni lirski subjekt koji uparen s nostalgičnim i depresivnim tekstualnim narativom dodaje patinu melankolije kojom je obojena predstava u cjelini. Gagić uz Arasa potpisuje i dizajn svjetala koji je vrlo zanimljiv spoj industrijske hladnoće neonki u scenama iz bolnice i opskurne topline petrolejske lampe u scenama kontemplacije i malodušja.
  
  S druge strane, Arasova izvedba i gluma su fluktuacijskog karaktera i pokazuju suptilne promjene od izvedbe do izvedbe uz zadržavanje izrazite subjektivizacije samog izvođača prema romanesknom predlošku, čime Aras pokazuje autorefleksivni karakter cijelog projekta koji postaje dijelom i intimna seansa izvođača i autora sa samim sobom i s Desnicom. Naravno, to može rezultirati odbojnošću ili prihvaćanjem od strane auditorija i upravo je taj aspekt recepcije ovakvog projekta kod gledatelja možda i najzanimljiviji dio koji će nam ostati nepoznat. Uz navedene vizualne vrednote, Arasova je predstava izrazito verbalna i primat jezične naracije nad vizualnom je aspekt koji je dominantan i predstava bi stoga vrlo dobro mogla funkcionirati i kao slojevita radio-drama s obzirom na glazbeni score, radijski ulomak koji je kao spiker odradio Tomislav Baran, ali i zbog sporog, melankoličnog ugođaja koji je barem meni spoznatljiviji auditivno nego vizualno. To dakako ne znači da je Arasova predstava promašila medij nego da bi mogla zaživjeti i u tom formatu.
  
  U gradu u kojem se autorske kazališne projekte izvan institucionalnog okvira treba tražiti povećalom, Arasov je projekt vrlo važan kako zbog odabira samog predloška, tako i zbog formata u kojem je izveden i zbog procesa u kojem je nastao od rudimentarnog performansa iz Sv. Dominika do zaokružene autorske dramske predstave na Marulićevim danima. Sam odabir romana Vladana Desnice i postavljanje spomen-ploče na rodnu kuću tog našeg velikog književnika u Zadru je dočekan na zub i ploča je vrlo brzo razbijena, bez obzira na to što je riječ o ponajvećem zadarskom književniku uopće. Desničina nacionalnost i veza s pravoslavljem još uvijek su previše za Zadar i gradske vlasti, što se pokazuje kroz nemar i nezainteresiranost da mu se u gradu postavi bilo kakav spomen. Dislociranje svega u vezi s Desnicom na Islam Grčki pokazuje ustrajnost ideološke paradigme po kojoj je bez obzira na veličinu nečijeg djela ipak važnije koje je nacionalnosti ili vjerske pripadnosti. Stoga je Arasova intimistička i komorna predstava sasvim nenadano zadobila i socio-politički i ideološki karakter koji ne zaslužuje jer riječ je o jednoj od ponajboljih predstava u Zadru u posljednjih petnaestak godina.
  
  © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 12. svibnja 2016.
  
  Desnica: Igre proljeća i smrti
  (prema romanu Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice)
  redatelj Juraj Aras
  premijera 19. studenoga 2015.
  izbor odlomaka/dramatizacija Juraj Aras, glazba Bojan Gagić, odlomak Danas je nedjelja… interpretirao Tomislav Baran, voditelj tona i svjetla Bojan Gagić, dizajn svjetla i tona Bojan Gagić i Juraj Aras, skulptura Igor Maštruko, fotografija Marija Milin, asistent produkcije Nenad Pepić
  izvodi: Juraj Aras

Piše: