Mašta može svašta

Kazalište Mala scena, Zagreb: Maja Hrgović, Puž, red. Staša Zurovac

• 
  
  Puž kao simbol dječjeg pogleda na svijet nasuprot onom odraslih, gdje su brzina i učinkovitost jedini kriterij, zbog čega se lako gubi dječja sposobnost imaginacije i zamišljanja drugih i drugačijih svjetova, temeljni je motiv teksta Puž Maje Hrgović, kojeg je u zagrebačkom kazalištu Mala scena postavio Staša Zurovac. Jednostavnost i istovremeno začudnost naslova, čije bi očito tumačenje bilo da je dan predstavi koja će govoriti o puževima, autorski je potez kojim se želi apostrofirati značenje začudnosti i mogućnosti kreacije koje nastaju u dječjoj mašti. Predstava naslovljena Puž, u kojoj puževa na sceni nema, nego je smještanjem ove životinje, koja se u bitnome identificira svojom svakovrsnom sporošću, ostvareno upisivanje značenja dječjeg svijeta nasuprot onome odraslih, tako je intrigantan rezultat svojevrsne želje da se očuva začudnost i njezine implikacije, koje izviru upravo iz svijeta dječje mašte.
  
  Brzina, učinkovitost, utrka za sve boljim i boljim mjerljivim rezultatima, koji se očituju u gubljenju osjećaja za ono što nadilazi stvarnost i postoji u imaginaciji, karakteristike su svijeta odraslih u ovom djelu Maje Hrgović. Nasuprot njemu, u kontrastu, ali ne sa željom izazivanja podjela nego međusobnog razumijevanja, stoji svijet djece u kojem je sporost prihvatljiva i koji se ne zamara mjerljivim nego se prvenstveno očituje u imaginaciji i sposobnosti stvaranja svjetova, a ne preživljavanja u onom stvarnosnom, u kojem je kriteriji postojanja učinkovitost. Konkretno, djeca iz igre škole (u kojoj je bitna mjerljivost i rezultat, predstavljen u ocjenama), koju im predlaže majka kao predstavnica svijeta odraslih, prelaze u vlastiti svijet šume ispunjene likovima životinja koje govore, dobre vještice i kriterija razumijevanja drugih i drukčijih, a pogotovo slabijih od sebe, kojima se treba pomoći. Takav odnos i razlike između svjetova nisu nepoznanica u kazališnim i drugim, primjerice psihološkim, promišljanjima percepcije svijeta od strane djece i odraslih, no u ovoj predstavi, koja se u potpunosti oslanja na dječju perspektivu i iz nje pokušava sagledavati onu drukčiju, odraslu, optika je postavljena drukčije.
  
  Dvoje djece, brat i sestra, igrajući se škole po prijedlogu majke, brzo zapadaju u uloge svijeta odraslih, u kojem je sestra stroga učiteljica i mjeri postignuća svoga brata ocjenama, što dovodi do nezadovoljstva i konkurencije. Nasuprot tome, prekidajući tu igru, oni kroz mamin ormar ulaze u šumu u kojoj susreću životinje koje govore i žive drugačijim životom, čija temeljna vrijednost nije nečija brzina ili učinkovitost nego razumijevanje za druge i drukčije. U svojem stvaranju svjetova djece i odraslih Maja Hrgović mnogo više prostora daje afirmaciji dječjeg, koji je i na sceni značajnije zastupljen. Tako predstava afirmira svoju usmjerenost djeci, jednako kao i publici, ali i pokretaču dramske radnje, bez čije invencije i kreativnosti, konkretizirane u sposobnosti stvaranja svjetova i maštanja, ne bi bilo ni predstave. Ta maštanja, ipak, ponekad zapadaju u klišeiziranost, posebno u prikazu likova poput vještice ili ormara kao mjesta ulaska u svijet šume iz bajke, no svježina i originalnost dječjeg scenskog govora te iznimno zanimljivo oblikovanje likova šumskih životinja, medvjeda i svrake, predstavi ostavlja epitet postojanog usvajanja dječje začudnosti i mašte te njezine nemjerljivosti kriterijima svijeta odraslih.
  
  Scena Žorža Draušnika – sastavljena od većih zakrivljenih volumena koje glumci na sceni tijekom predstave premještaju i inventivno koriste za prikaz različitih ambijenata, zanimljivo je i interaktivno rješenje, prilagođeno maksimalnom korištenju malog scenskog prostora Male scene, ali i prikazu dječje igre u glumačkom sastavljanju uvijek novih prostora uz pomoć scenografskih elemenata. Na takvo se rješenje naslanja i Staša Zurovac, čija koreografija koristi scenski prostor u zanimljivim kombinacijama, čime je dobivena znatna izražajna spretnost u prikazivanju različitih prostora kojima se kreće Puž, u vrlo jednostavnom i malenom scenskom okruženju. Glumačke realizacije korektno su i vjerno popratile koreografsko rješenje, razigranošću, posebno u prikazu šumskih životinja, oživljavajući dječji svijet i njegove beskrajne mogućnosti imaginacije.
  
  Različitost svjetova djece i odraslih te vrijednosti i kriteriji koji ti svjetovi postavljaju, u ovoj su predstavi dobili konkretizaciju u, na trenutke klišeiziranom, ali ipak zanimljivom i kvalitetnom obliku. U konačnici, želja da se dječji svijet transponira u kazalište, ali i moguće obratno, pokazuju da su oni uvelike zajednički karakterizirani mogućnostima i željom za očuvanjem imaginacije kao osobine ljudskosti, teško mjerljive i ubrzano učinkovite u svijetu ubrzanosti i učinkovitosti kao (pre)često jedinih kriterija.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 1. lipnja 2016.
  
  Maja Hrgović
  Puž
  redatelj Staša Zurovac
  premijera 4. veljače 2016.
  skladatelj Marjan Nećak, scenograf Žorž Draušnik, kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, pomoćnica kostimografkinje Ani Adulmar, fotograf Miro Martinić, likovno oblikovanje Zita Nakić Vojnović i Klasja Habjan, oblikovateljica svjetla Željka Fabijanić Šaravanja, producentica Vitomira Lončar
  izvode: Paško Vukasović, Sanja Milardović, Mateja Majerle

Piše: