Hamlet kakvog smo priželjkivali

6. festival svjetskog kazališta, Zagreb: Schaubühne am Lehniner-Platz, Berlin, Njemačka; William Shakespeare, Hamlet, red. Thomas Ostermeier

• Najveća ekskluziva ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta bila je izvedba Hamleta u režiji Thomasa Ostermeiera, koju je zagrebačka publika vidjela svega osam dana nakon premijere u matičnom teatru Schaubuhne am Lehniner Platz, i par mjeseci nakon prvih izvedbi na atenskom i avignonskom festivalu. Prepuno gledalište Zekaema tako je među prvima u Europi odgledalo novu Ostermeierovu inscenaciju klasičnog predloška, koja će po svemu sudeći duže vrijeme kružiti europskim pozornicama.
  
  Ostermeierov Hamlet predstava je kakvu na domaćim scenama nemamo često prilike vidjeti. Istovremeno besprijekorno vizualno stilizirana i životna, obilježena moćnom redateljskom vizijom i glumački snažna, berlinska predstava Shakespeareovog kraljevića smješta u trusno područje suvremene borbe za moć, u prvi plan donoseći krucijalno pitanje: imamo li u općoj atmosferi političke pasivnosti uopće prava nadati se važnim promjenama?
  
  Hamlet pokušava zatomiti vlastiti strah i razotkriti mehanizme (pre)uzimanja moći, koji se u Elsinoru manifestiraju kroz političke, seksualne i emocionalne igre mišolovki. Cijena koju plaća jest gubitak vlastitog zdravog razuma, shvaćajući svoje poniranje u ludilo kao jedino moguće oružje protiv izvrnutih vrijednosti države u kojoj živi. Ostermeierov Hamlet nije Ivanov kojem bi tabla antidepresiva izbrisala cijelu dramu, on je neodlučna poštenjačina čije dileme i sami svakodnevno bolno osjećamo.
  
  Ostermeier uz pomoć scenografa Jana Pappelbauma osmišljava potpuno prazni prostor igre napunjen rahlom zemljom, sa svježe iskopanom rakom i lijesom u prvom planu. Veliki portal s efektnom zastorom od zlatnih resica pomiče se naprijed-nazad, omogućujući tako raznolik scenski prostor, koji je upotpunjen pomičnim stolovima za scene vjenčanja i karmina. Na zastoru se povremeno projiciraju unapijed snimljene sekvence Sebastiana Dupoueya, ali i materijali koje snimaju glumci na sceni u realnom vremenu, pa se mnogi ključni akcenti tragedije poput pojave Duha Hamletova oca ili Ofelijina utapljanja riješavaju iznimno efektnim i jezovitim zrnatim filmskim zapisom.
  
  Izvrsna glazba Nilsa Ostedorfa najbolje do izražaja dolazi kao sredstvo gradacije napetosti pojedinih scena, poput sjajne uvodne scene ukopa Hamletova oca te nekoliko duhovitih i uvjerljivih prizora Hamletova mahnitanja.
  
  Vizualna efektnost predstave bila bi dakako tek isprazna vanjska ljuštura bez nevjerojatno precizne unutarnje strukture za koju je prvenstveno zaslužan dramaturg Marius von Mayenburg. Mayenburg je vlastitim prijevodom drame radnju bez radikalnih osuvremenjivanja približio današnjem gledatelju, ogolivši Shakespearovu raskošnu tragediju na suhi i opori triler bez praznog hoda. Redateljska odluka da petnaestak uloga odigra tek šest glumaca dodatno je dinamizirala predstavu i skrenula pozornost sa pojedinih kreacija na zajedništvo glumačke igre, u kojoj je svih šest aktera podjednako uspješno sudjelovalo.
  
  Lars Eidinger briljantan je u razigranoj i složenoj studiji rastrzanog danskog kraljevića. Od hinjenog ludila do potpunog gubitka kontrole, Eidinger plijeni svojom duhovitom, ali i potresnom kreacijom Hamleta bez imalo patetike i paučine klasičnog hamletovanja s lubanjom i bijelom košuljom. Klaudije Ursa Juckera kompleksan je lik vladara opsjednutog moći koji je u svakom trenutku svjestan svog prokletstva pohlepe, što posebno uznemirujuće dolazi do izražaja u njegovoj skrušenoj molitvi.
  
  Judith Rosmair izuzetno je vješto meandrirala između blazirane Gertrude te nevine i ljupke Ofelije, dok Robert Beyer Polonija uspješno gradi kao aparatčika potpuno podređenog vlastima, a Osrica kao duhovitog coolera kojeg se cijela strka u zadnjem prizoru uopće ne tiče. Mladi Stefan Stern i Sebastian Schwarz plijene pažnju kao Laert i Horacije, a posebno dolaze do izražaja u scenama kada tumače Rosencrantza i Guildensterna. Budući da je Sebastian Schwarz gotovo potpuno izgubio glas, Ostermeier i glumci odlučili su da u Zagrebu te scene odigraju tako da Schwarz samo otvara usta dok replike izgovara Stern, što je dodatno pridonijelo grotesknoj duhovitosti tog para.
  
  Hamlet Thomasa Ostermeiera zasigurno je najzanimljivija inscenacija najpoznatije Shakespearove tragedije koju je hrvatska publika imala prilike vidjeti u zadnje vrijeme. Ostermeier je točno prepoznao sve važne spone između te krvave sage i vremena u kojem živi, stvarajući životnu, duhovitu i iznimno vještu režiranu predstavu koja u svakom trenutku postavlja prava pitanja.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 26. rujna 2008.

Piše: