Sugestivnost drukčijeg kazališta

14. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 9. – 24. rujna 2016.: chelfitsch, Tokio, Toshiki Okada, Vremensko putovanje kroz sobu, red. Toshiki Okada

• 
  
  Festival svjetskog kazališta omogućio nam je rijedak i dragocjen susret s istaknutim predstavnikom suvremenog japanskog kazališta. Zahvaljujući svojim predstavama koje su se višekratno pojavljivale i često bile nagrađivane na najznačajnijim europskim kazališnim festivalima, Toshiki Okada (1973) danas je u Europi vjerojatno najcjenjeniji autor i redatelj iz zemlje bogate i iznimno vrijedne kazališne tradicije, ali (posebice u nas) relativno malo poznate i rijetko viđene, pa nije lako ocijeniti koliko su u pravu oni koji u njemu vide izvanredan spoj klasičnog japanskog teatra i avangardizama europskog kazališta posljednjih stotinjak godina.
  
  Po onome što se često spominje, a bez boljeg poznavanja japanske kulture i jezika nije moguće sa sigurnošću utvrditi, njegov je izraz nastao u sukobu s tradicionalističkim, jer je upotrebljavao kolokvijalni govor i bavio se društveno značajnim temama suvremenog Japana, pa mu je Vremensko putovanje kroz sobu treći komad inspiriran velikim potresom 2011. i njegovim posljedicama. Iako je taj događaj izazvao niz političkih polemika i mnoge kritike djelovanja nakon katastrofe, Okada je daleko od angažiranog i naglašeno kritičkog pristupa kakav bi se očekivao u europskim teatrima i stvara predstavu o onome što se njega najviše dojmilo – „Među osjećajima koji su me preplavili nekoliko dana poslije tsunamija 2011. godine i nesreće u Fukushimi bili su tuga, zebnja i strah, ali ne samo ti osjećaji, bila je tu i nada.“ Uz osjećaje, veliku pozornost posvećuje i protoku vremena, sjećanju i zaboravu te mogućnosti da se iz raznih vremenskih zona u kojima su zatvoreni njegovi protagonisti krene dalje.
  Najneobičnija protagonistica je Honoka, mlada žena koja je neposredno nakon potresa preminula od astmatičnog napada. Za razliku od očekivanja europskog gledatelja, ona nije lice iz horora nego biće zarobljeno u prostoru i vremenu u kojem je umrlo te traži smisao tog događaja da bi moglo napustiti ovaj svijet za kojeg je veže i ljubav prema suprugu. Takav lik preminule osobe može se naći i u japanskom kazalištu No, ali i u nekim velikim filmovima japanskih klasika, posebice u Legendi o Ugetsuu (Ugetsu monogatari, 1953) Kenjija Mizoguchija. Neki pobornici teze o Okadinom povezivanju japanskog i europskog kazališta spominju i bliskost s Iza zatvorenih vrata (Huis clos, 1944) Jean-Paula Sartrea, iako mi se čini da je ta sličnost površna i odnosi se samo na činjenicu da mrtvi kod francuskog autora i dalje žive svoje sukobe.
  
  U prvom dijelu predstave Honoku govori o brojnim detaljima svog posljednjeg dana suprugu kojeg i dalje jednako voli, jer za nju je vrijeme stalo. On za to vrijeme sjedi u prvom planu, okrenut gledateljima leđima,prateći gotovo bez riječi njen monolog, tek ponekim nekontroliranim pokretom odajući nelagodu ili nervozu. Honoka često ponavlja za nju bitno pitanje „Sjećaš li se?“, na koje nema odgovora. On pokušava živjeti i krenuti dalje, čak je pronašao novu ljubav Alissu koja je, povučena kao i on, pristala doći u njegov (nekada i Honokin) stan, nadajući se novom početku u životu. No, ona živi u sadašnjosti do koje on tek pokušava doći, moleći Honoku da ga napusti i ostavi mu mogućnost vlastitog života. Na kraju Honoka odlazi, on prima Alissu za ruku, no taj završetak djeluje poput zamrznutog kadra na filmu. U muškarcu i dalje živi sjećanje na ljubav prema Honoko, stan i dalje izgleda jednako kako je izgledao i u Honokino vrijeme, pa sva tri lika ostaju zatvorena u različitim vremenima iz kojih ne mogu izaći da bi uspostavila dublji međusobni odnos.
  
  Okadina predstava zato nije drama o neobičnom ljubavnom trokutu, u njoj nema povišenih tonova, sjajni glumci Izumi Aoyagi, Mari Ando i Yo Yoshida govore pomalo usporeno ali ne i monotono, uspijevajući izrazitom glumačkom osobnošću i malim detaljima, sitnim pomacima koji mijenjaju dojam o cjelini lika i pojave, te sporim ali savršeno izvedenim, znakovitim pokretima prenijeti gledateljima svoje osjećaje, a i sudbonosnost situacije u kojoj su se našli, uspijevajući u potpunosti prijeći barijeru jezika i drukčije tradicije.
  
  U tome im je pomoglo i stvaranje posebnog interpretatorskog odnosa prema zvukovima vanjskog svijeta koje je kreirao Tsuyoshi Hisakado, a i njegovoj minimalističkoj scenografiji u kojoj su malobrojni predmeti efektnim osvjetljenjem Tomomija Ohire zadobili nova i za značenje čitave predstave bitna svojstva, podsjećaujući na značenje rasvjete u klasičnim japanskim filmovima (koja se pak nadahnula ulogom svjetla u tradicionalnom japanskom kazalištu). Sve to je gotovo neprimjetnim, a baš u jednostavnosti virtuoznim redateljskim rješenjima Toshiki Okada uobličio u veličanstvenu, značenjski kompleksnu predstavu koja je jednako nijansirano prikazala i osjećaje i sudbinu pojedinca kao i posljedice velike prirodne i društvene katastrofe.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2016.

Piše: