Fašistoidne lutkine kuće

Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 9. – 24. rujna 2016.: Das Fräulein (Kompanie), Bruxelles, Belgija, Anne-Cécile Vandalem, Tuge (Tristesses), red. Anne-Cécile Vandalem

• 
  
  Tuge su naziv danskog otoka na kome se zbiva radnja autorske predstave Belgijke Anne-Cécile Vandalem (1979.) koja je nakon studija glume najprije nastupala kao glumica, a od 2003. se više posvetila stvaranju (pisanju i režiranju) predstava, što je do punog izražaja došlo nakon što je 2008. osnovala grupu Das Fräulein (Kompanie). Tuge su naslov koji povezuje ime mjesta radnje i onoga o čemu autorica želi kreirati predstavu: „Želim govoriti o odnosu između tuge i moći jer je očito kako je danas najveće političko oružje buđenje tuge u ljudima, dok su krivnja, sram, frustracija, onemoćalost, mržnja i beznađe popratne pojave. Želim govoriti o emocijama kao pokretaču i transformacijskoj snazi; pretvarajući se u misli i akcije, emocije mogu postati motori i živa energija, impuls koji pokreće govor ili akciju.“

  Način na koji Vandalem postavlja na scenu te zamisli iznimno je efektan. Na pozornici su četiri, reklo bi se lutkine kuće po dojmu koji u prvi mah ostavljaju, a i po asocijacijama na Ibsenovu dramu. Autorica se donekle oslanja na tradiciju skandinavskih drama, a pomalo se naslućuje i težnja da se u vođenju fabule približi visokokvalitetnim danskim kriminalističkim TV-serijama. Čini se uz to da joj je za izbor priče kojom će iznijeti svoje zamisli inspiracija bio članak iz crne kronike o tragediji na nekom danskom otoku, a time je potisnula u drugi plan i sličnost dvoje glavnih vinovnika tragedije s vođama francuske Nacionalne fronte (Front national) Jean-Marie Le Penom koji je tu desničarsku stranku vodio od osnivanja do 2011. kada ga je naslijedila kći Marine Le Pen.

  

  Ta otočna tragedija zbiva se u scenografiji Ruimtevaardersa (kako zajednička ostvarenja potpisuju dva scenografa Karolien De Schepper i Christophe Engels) koja i funkcionalnošću i vizualnom atraktivnošću daje iznimno sugestivan okvir zamislima Anne-Cécile Vandalem. Tri od tih svojevrsnih kuća lutaka su stambeni objekti, a četvrta, gotovo identična osim po koso postavljenom križu iznad vrata, lokalna je crkva za osmero stanovnika koji su ostali živjeti na otoku nakon što su klaonice, glavni izvor prihoda na Tugama, bankrotirale, a velika većina otočana napustila zavičaj.Tu su još i dva duha koje igraju Vincent Cahay i Pierre Kissling, izvodeći vlastitu vrlo uspjelu, prijeteću glazbu koja atmosferom podržava vjerovanje da oni koji su pokopani na otoku nikada ne odlaze, što se kasnije pokazalo jednim od bitnih elemenata zapleta. Najinovativnije scenografsko i redateljsko rješenje ipak je ekran u gornjem dijelu scene. Na njemu se pojavljuje ono što se zbiva u interijeru, a vrlo dobra glumačka ekipa (Anne-Cécile Vandalem, Bernard Marbaix, Jean-Benoit Ugeux, Anne-Pascale Clairembourg, Epona Guillaume, Séléne Guillaume, Vincent Lecuyer, Catherine Mestoussis i Françoise Vanhecke) ostvaruje izuzetan domet virtuoznim prilagođavanjem (često i u istoj sceni) interpretativnog stila, potpuno različitog za ekran (najčešće u krupnim planovima) i za scenu, tako da oblikovanje lica ostane jedinstveno i cjelovito.

  U tom neobičnom suodnosu javnog i privatnog, prije na ekranu nego na sceni, pojavljuju se gradonačelnik i njegova obitelj (supruga i dvije kćeri) koji igraju društvenu igru pitalica tijekom koje se otkriva da je on neljudski autokrat koji maltretira svoje najbliže. Takav je i prema preostalim sugrađanima, jer je član ekstremne populističke desničarske Popularne stranke buđenja, pa nasilnošću želi uspostaviti autoritet, iako pritom često ne uspijeva zbog karikaturalnih pogrešaka. Jedini čovjek koji je pošteđen njegovih ispada je stari Käre Heiger koji je osnovao tu stranku, a sada nastoji koliko mu godine dopuštaju uživati u onome što je stekao. Njegova supruga Ida međutim prijeti da će odati kako su on i njegova stranka krivotvorenim knjigovodstvom namjerno doveli klaonice do bankrota, a otok do propasti i pritom debelo zaradili.

  

  Ida je međutim nađena obješena usred mjesta, umotana u dansku zastavu i svi govore o samoubojstvu, a jedino se jedna od gradonačelnikovih kćeri pita kako se mogla sama popeti tako visoko. Sve pada u zaborav najavom dolaska njene kćerke Marthe koja je preuzela vodstvo stranke od oca i ima velike izglede dobiti sljedeće izbore. Ona je naredila, a načelnik poslušno pristao da nitko ne dira leš, pa Ida ostaje dvadeset četiri sata visjeti iznad zbunjenih stanovnika. Martha nikako ne želi izvršiti majčinu želja da ju se kremira u zatvorenoj klaonici jer se boji da će njezin duh ostati na otoku, te zato planira sahraniti je krišom na kopnu, a klaonice pretvoriti u studije u kojima će snimati za potrebe svoje stranke propagandne filmove o jadnim Dancima, ugroženima u vlastitoj zemlji od imigranata.

  Za to mora (po mogućnosti što jeftinije) otkupiti imovinu preostalih stanovnika otoka, od kojih se neki nećkaju, ali na kraju pristaju zbog ucjena njihovim grijesima počinjenima ponajviše zbog siromaštva u koje je otok upao. Ipak, gradonačelnikove kćerke tinejdžerke tijekom tog natezanja uspijevaju kremirati Idu a potom i same počiniti samoubojstvo, što vodi do obračuna u kojem pogibaju svi osim Marthe koja je snimila i taj obračun i iskoristit će ga za prvi u seriji svojih propagandnih filmova o ugroženim Dancima.

  

  Iako je Anne-Cécile Vandalem uspjela napraviti vizualno privlačnu predstavu precizno odmjerenog brzog ritma s nizom duhovitih detalja, lica iz njenih kuća lutaka doista djeluju više kao lutke nego kao žive osobe koje bi mogle osjećati tugu koja je trebala biti glavni dojam o predstavi, a ovdje ostaje prvenstveno kao ime otoka. Lica predstave svedena su na funkcije ilustriranja autoričinih političkih ideja, pa su daleko od kompleksnih osoba skandinavskih drama, a i fabula je predvidljivija od danskih TV-serija. Unatoč tome, radi se o predstavi značajnih dometa u kojoj autorica nije promašila svoj osnovni cilj – „Boriti se protiv onoga što nas dnevno tjera u očaj u ovome svijetu.“

  No, ta se njena borba ne odvija kroz dramu o tome kako je danas najjače oružje moći buđenje tuge u ljudima, jer je to jedva vidljivo u Tugama, ali je zato njena predstava vrlo dojmljiva politička farsa o opasnostima današnjeg obnavljanja fašizma, koja prelazi u izvanrednu crnu komediju s nizom antologijskih scena od kojih je najupečatljiviji prizor u crkvi kada svatko nad Idinim lijesom treba iznijeti neko svoje intimno sjećanje na Idu, pri čemu na groteskan način govori mnogo više o sebi nego o pokojnici.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2016.

Piše: