Tradicionalistička obiteljska kronika

31. Gavelline večeri, Zagreb, 1. – 11. listopada 2016.: Mestno gledališče ljubljansko, Tena Štivičić, 3 zime, red. Barbara Hieng Samobor

• 
  
  Tri zime kojima je Tena Štivičić dosegla vrhunske domete suvremene europske dramske literature, iako napisane na engleskom nedvojbeno pripadaju i našoj sredini ne samo zbog nacionalnosti autorice nego prije svega zbog toga što se ta šezdesetšestogodišnja kronika jedne kuće i obitelji koja u njoj živi preko šest desetljeća zbiva u Zagrebu. Bitne promjene u životu njenih članova među kojima odlučujuću riječ vode žene zbivaju se u tri zime u kojima se mijenjalo ne samo društvo nego i država u kojoj je Zagreb bio – 1945. je to uspostava vlasti komunističke partije, 1990. burno vrijeme pred raspad Jugoslavije i 2011. očekivanje ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Pritom se radnja ne odvija kronološki nego tekst slijedeći unutrašnju logiku razvitka ideja i međuljudskih odnosa preskače vrlo često iz jednog razdoblja u drugo. Izvedba tog komada u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Ivice Buljana bio je blistav trenutak našeg kazališta, a gostovanje Mestnog gledališča ljubljanskog sa slovenskim uprizorenjem redateljice Barbare Hieng Samobor (kojeg je premijera izvedena nešto prije zagrebačke) izvanredna prilika za sagledavanje različitosti scenskih postupaka što može ukazati na različite mogućnosti interpretacije kompleksnih značenja Tri zime.
  
  Potvrdilo se to i bitnim razlikama između ljubljanske i zagrebačke predstave, iako su se obje postavile originalni tekst bez ikakvog značajnijeg zahvata. Posve drukčije viđenje teksta najlakše se moglo uočiti u scenografskim razlikama. Na velikoj pozornici HNK-a Bogdan Denić postavio je namještaj koji je ukazivao na vrijeme između dva svjetska rata u kojem je kuća izgrađena, a njegovo habanje na protok vremena. Još je važniji element bila velika neravna zrcalna ploha koja se ukoso spuštala prema dnu pozornice, a njen odraz namještaja zahvaljujući zakrivljenosti i povremenim pomacima gubio jasne obrise asocirajući na nesigurnost sjećanja u određivanju značenja kuće kao simbola veće cjeline – Zagreba ili Hrvatske. Promjenjivost odraza njezine unutrašnjosti doimala se i kao nemogućnost preciznog određenja svojstava društvene sredine u kojoj protagonistice žive i kojoj bezuspješno pokušavaju pridati čvrsta vlastita, često potpuno suprotna tumačenja.
  
  Ljubljanske 3 zime odvijaju se u do najsitnijih detalja dotjeranoj scenografiji Darjana Mihajlovića Cerara – golemom salonu građanske kuće koji svojim uređenjem i namještajem jasno pokazuje vrijeme u kojem se radnja zbiva, što isto tako precizno pokazuju i kostimi Lea Kulaša. U takvom okviru tekst Tene Štivičić djeluje poput vrlo uspjele obiteljske kronike iz vremena kada je na svom vrhuncu bila građanska drama utemeljena na uvjerljivoj psihološkoj razrađenosti, a režija Barbare Hieng Samobor kloni se bilo kakvih posebnih efekata, uspješno se koncentrirajući na isticanja literarnih vrijednosti teksta i pružanje mogućnosti vrsnom glumačkom ansamblu da scenski uvjerljivo oživi zanimljive likove.
  
  Takva drama obitelji koja boravkom u kući postaje građanska da bi počela propadati u suvremenosti u kojoj beskrupulozno grabljenje profita uništava srednju klasu ipak zanemaruje neke bitne elemente teksta i to baš one u kojima on suvremenom reinterpretacijom okvira građanskog teatra obiteljskoj drami u kojoj se osjeća društvena kritika dodaje i značenja u kojima i situacije i likovi osim psihološke drame donose i originalan pogled na neke druge teme, posebice na položaj žene i u obitelji i u društvu kao i na njenu sposobnost da svojim potrebama prilagodi i njoj nepovoljne okolnosti, makar pritom izgubila dio odnosa i osjećaja do kojih joj je stalo. U predstavi MGL-a takvo nadilaženje realističkih psiholoških ograničenja ženskog lika ponajviše je uspjelo Mojci Funkl u ulozi sluškinje Monike, rodonačelnice ženske loze koja će upravljati kućom preko šezdeset godina, jer je vrlo nijansirano uspjela pokazati kako njena upornost i nesalomljivost iza privida priproste pučanke uspijevaju 1945. u teškom zadatku uspostavljanja razumijevanja i ljudskih odnosa među osobama različitih stavova što im omogućava da zajedničkim naporom prevladaju teška vremena. Iako su sve članica ženskog ansambla MGL-a pokazale znatno glumačko umijeće ono se zaustavljalo u okvirima psihološki uvjerljivog tumačenja svih ostalih ženskih uloga.
  
  To je naročito bilo vidljivo u tumačenju Monikine unuke Maše koja je i 1990. kao četrdesetpetogodišnjakinja i 2011. na pragu treće dobi osoba koja drži obitelj na okupu. To je bilo mnogo jasnije u zagrebačkoj predstavi u kojoj je Ksenija Marinković Mašu predstavila kao snažnu i energičnu ženu, odlučnu u čuvanju kuće i obitelji u nerijetko nesklonim joj okolnostima. Zbog toga ona suprugu dopušta da se ponaša kao patrijarhalni gazda u kući, iako je to i njoj i ostalim ženama najčešće prilika za podsmijeh. U ljubljanskoj predstavi Jana Zupančič Mašu vrlo sugestivno tumači kao žrtvu koja sve do pred sam kraj prihvaća podređenost žene i trpi sve što s naporom i mukom radi za obitelj zbog običaja više nego zbog ljubavi prema suprugu ili obitelji, što otvara mogućnost sjajnom Sebastianu Cavazzi da u ulozi Mašinog supruga Vlade zagospodari scenom kao vrhovni obiteljski autoritet.
  
  To ujedno pridonosi i drukčijem tumačenju teksta Tene Štivičić koje je poslužilo Barbari Hieng Samobor za stvaranje vrlo uspjele obiteljske kronike utemeljene na maksimalnom uvažavanju autoričinog teksta i vrlo uspjelim, psihološki do detalja razrađenim ulogama čitavog iznimno kvalitetnog glumačkog ansambla. No, briga za svaku rečenicu teksta dovela je do prenaglašavanja međuobiteljskih odnosa i potisnula u drugi plan ili čak izgubila neke slojeve značenja drame Tene Štivičić. Posebno je to vidljivo u raspletu drame u kojem Maša upravljanje kućom prepušta svojoj mlađoj kćeri Luciji (Tina Potočnik) koja je jedina žena u obitelji koja se prilagođava novoj bespoštednoj borbi ne samo za uspjeh, bogatstvo i moć nego i za puko preživljavanje, te se udaje za novokomponiranog tajkuna (koji se ne pojavljuje na sceni) da bi sačuvala kuću i obitelj. Tako se sve društvene promjene u rasponu od završetka Drugoga svjetskog rata do 2011. sagledavaju kroz sudbine žena koje se s tim primjenama nose s uspjehom, iako povremeno uz mnogo boli i patnje, a Lucijino vjenčanje neće prekinuti tu interakciju. U ljubljanskoj predstavi zahvaljujući dominantnoj ulozi Sebastiana Cavazze prodaja kuće je tragičan kraj kojim se ruši njegov ionako nestali svijet (iako Vlado nikada nije bio vlasnik kuće nego se u nju samo priženio) i uspostavlja potpuna dominacija novog profiterstva.
  
  Mogućnost različitih interpretacija istog teksta ne samo da je potpuno legitimna, nego je i dokaz njegove slojevitosti značenja, ali mi se ipak čini da je vrlo dobra ljubljanska izvedba 3 zime u režiji Barbare Hieng Samobor ponešto osiromašila baš to bogatstvo značenja teksta Tene Štivičić.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10. listopada 2016.
  
  Tena Štivičić
  3 zime
  redateljica Barbara Hieng Samobor
  premiera 21 travnja 2016
  prevoditeljica Alenka Klabus Vesel, dramaturginja Eva Mahkovic, scenograf Darjan Mihajlović Cerar, kostimograf Leo Kulaš, oblikovateljica maske Barbara Pavlin, skladatelj Drago Ivanuša, asistentica dramaturginje Lejla Švabič, asistentica kostumografa Iris Kovačič, lektorica Barbara Rogelj, oblikovatelj svjetla Andrej Koležnik
  izvode: Jana Zupančič (2011 – Maša Kos, 66 godina), Sebastian Cavazza (2011 – Vladimir (Vlado) Kos, njezin muž, 67 godina), Tjaša Železnik (2011 – Alisa Kos, njihova starija kći, 36 godina), Tina Potočnik Vrhovnik / Ajda Smrekar (2011 – Lucija Kos, njihova mlađa kći, 33 godine), Iva Krajnc Bagola (2011 – Dunja Kralj, Mašina sestra, 63 godine), Jernej Gašperin (2011 – Marko Horvat, susjed, 39 godina), Jana Zupančič (1990 – Maša Kos, 45 godina), Iva Krajnc Bagola (1990 – Dunja Kralj (udana Dolinar), 42 godine), Sebastian Cavazza (1990 – Vladimir (Vlado) Kos, 46 godina), Uroš Smolej (1990 – Karlo Dolinar, Dunjin muž, 43 godine), Jette Ostan Vejrup / Karin Komljanec (1990 – Karolina Amruš, 92 godine), Domen Valič (1990 – Igor Maljević, obiteljski prijatelj, 44 godine), Gregor Gruden (1990 – Aleksandar Kralj, Mašin i Dunjin otac, 73 godine), Tjaša Železnik (1990 – Alisa Kos, 15 godina), Tina Potočnik Vrhovnik / Ajda Smrekar (1990 – Lucija Kos, 12 godina), Jernej Gašperin (1990 – Marko Horvat, 18 godina), Eva Jesenovec (1945 – Ruža Kralj, Mašina i Dunjina majka, 27 godina), Gregor Gruden (1945 – Aleksandar Kralj, njen muž, 30 godina), Mojca Funkl (1945 – Monika Winter, Ružina majka, 45 godina), Jette Ostan Vejrup / Karin Komljanec (1945 – Karolina Amruš, 47 godina), Jernej Gašperin (1945 – Marinko, oficir, 40 godina)

Piše: