Zvonimir Balog jedno je od prvih imena hrvatske književnosti za djecu i mladež. Opus mu broji šezdesetak djela za djecu i odrasle, od slikovnica preko pjesama, priča, eseja i romana, do dramskih tekstova i scenarija. Balog je jedan od najomiljenijih dječjih autora te stoga ne čudi da se ZKL, nakon praizvedbe 1983. i verzije iz 2002. godine (kojoj je pridodan i nastavak Kako je Nećko postao Hoćko), nije nimalo nećkao oko ponovna uvrštavanja Nećka svojeglavečka na repertoar.
Jedan od najjačih aduta Balogova pisma, jezično bogatstvo, skladno kotrljanje slogova i rimovanih stihova pri transferu na pozornicu, ostalo je dobrim dijelom očuvano te se tako priča o Djetetu koje se odbija roditi prenjela još jednom naraštaju djece. Kako bi se Dijete rodilo, baka, djed, teta Cvijeta, susjeda, stric, pa čak i par cirkuskih slonova pokušat će ga nagovoriti darovima i obećanjima, a kad ono ponude odbije, mama će potegnuti poznanstva i do vrhova vlasti ne bi li ga udobrovoljila. Nekoć „politički izazovnog“ (citat iz teksta Igora Mrduljaša objavljenog u deplijanu predstave) Đenerala zamjenio je u ovoj verziji Predsjednik, a upravo je taj segment predstave najslabiji jer je nekadašnja oštrica izazovnosti u novoj verziji teksta otupjela i svela se na površan, jednodimenzionalan humor (kava s predsjednikom, par majmuna koji utjelovljuju šutljive agente tajne službe (osiguranja?)) koji odudara od ostatka predstave.
Kreatorica lutaka Gordana Krebelj ostala je, uz manja odstupanja, vjerna svom prepoznatljivom stilu, dok je scenograf Darko Bakliža na scenu postavio dvorišnu ogradu i brežuljke iza kojih je stolac na kojem je Mama, ostavivši tako dovoljno prostora mašti. Songovi Mate Matišića raznoliki su (naći će se tu, uz ostalo, i hip-hopa i countryja) te dobro uklopljeni u radnju, no mjestimice odveć glasni, što otežava razumijevanje teksta.
Animirani film (autor Siniša Mataić) projiciran na stražnjoj stjenci pozornice uspjelo dočarava dijete u maminu trbuhu, no primjedba se može uputiti na usklađenost govora i pokretanja djetetovih usana. U ujednačenom lutkarskom ansamblu (Vanda Božić, Matija Prskalo, Maja Nekić, Edita Lipovšek i Boris Mirković) koji je solidno animirao lutke a glasove zadržao u registru bliskom govornome (čime se postigao dojam intimnosti i svakodnevice), izdvojila se Edita Lipovšek koja je upravo nastupom u ovoj predstavi obilježila četrdesetu godišnjicu umjetničkog rada.
© Goran Ivanišević, KULISA.eu, 8. svibnja 2008.