Smisao života, za početnike

Zagrebačko kazalište lutaka: Mate Matišić, Cvrčak i mravi, red. Zoran Mužić

• 
  
  Cvrčak i mravi jedna je od poznatijih Ezopovih basni. Jednostavna, izravna, lako razumljiva i – okrutna. Zanimljiva nam je i danas. Opozicija koju postavlja između radišnih, organiziranih, skupljanju hrane u potpunosti posvećenih mrava i cvrčka kojeg zanima samo pjesma, zbog čega će platiti visoku cijenu kad stigne zima, krije u sebi više od izravne pouke da treba raditi da bi se preživjelo. Suprotnost između dva načina života poziva na razmišljanje o vrijednostima u životu. Pjevanje nije vrijedno? Umjetnost je besposlica? Zabava je gubljenje vremena? Gomilanje (hrane) je jedino što ima smisla? Sigurnost je ono čemu se bezuvjetno mora težiti?
  
  U kazalištu za djecu gotovo redovito susrećemo neku inačicu priče o cvrčku i mravima. Koliko me sjećanje služi, najčešće se priča prezentira onako kako ju je Ezop zamislio, sve do trenutka kad je treba razriješiti. I onda se otvara problem jer je osmišljavanje raspleta izazovno. Ako ne kaznimo cvrčka, originalna pouka nestaje. Osim toga, kazalište za djecu ne voli nesretne završetke. Junak mora pobijediti. Ili barem preživjeti. Većina inscenacija odlučuje se za pomirljiv kraj, s promijenjenom poukom, pomiruje (naizgled) nepomirljivo i svi na kraju žive sretno i veselo, mravi rade a cvrčak im pjeva. Nije lako takav kraj napraviti ni psihološki ni logički uvjerljivim, jer svi znamo da stvarni mravi ovoga svijeta ne pokazuju puno želje da pomognu izgladnjelim cvrčcima.
  
  Basni je na sasvim drugačiji način pristupio Mate Matišić, pišući tekst za novu predstavu Zagrebačkog kazališta lutaka. Umjesto pomirljivog pristupa koji tješi, predstava otvoreno postavlja pitanje o stilovima života, vrijednostima za koje se likovi bore, i konačno, o smislu čitave te pustolovine. Na pozornici je samo jedno ogromno stablo, čije korijenje kvrgavo oblikuje humak u kojem mravi imaju svoj mravinjak. U prvom dijelu vidimo čitav niz veselih scena u kojima mravi traže pomoć od cvrčka, pa tako on pomaže stidljivom mravku zaprositi mravicu, uspavati vrišteću bebu-mrava, ali i otpratiti na vječni počinak hrabrog mrava koji je stradao na dužnosti. Sve to cvrčak rješava pjesmom. On i njegova gitara uvijek su tu kad ih mravi zatrebaju. Željko Šestić i Dinka Vuković kako govorom tako i animacijom vješto oživljuju ovo dvoje veseljaka, partnera u vedrom pogledu na svijet. U tome im lijepo pomaže glazba.
  
  Likovno rješenje Ane Sekulić jasno odvaja gornji od donjeg svijeta. Cvrčak i gitara su u krošnji, lete, slobodni su, mravi su na zemlji (i pod zemljom), prizemljeni. Ovo funkcionira i doslovno i metaforički. Ista se razlika vidi i u izgledu lutaka, mravi su svi gotovo jednaki, neutralno smeđi, uz poneki duhoviti dodatak, poput četkastih brkova ili vela za mladenku. I kreću se drugačije, sporije, kruće, u čemu sudjeluje uigran ostatak ansambla (Anđelko Petric, Daniela Ćolić Prižmić, Branko Smiljanić, Maja Nekić, Ivan Bošnjak i Adam Skendžić). Premda je razlika između cvrčka i mrava kristalno jasna, predstava ne staje ni na čiju stranu – i mravi su podjednako simpatični kao i cvrčak, njihov način života prikazan je s toplom emocijom, s razumijevanjem.
  
  Predstava odlično izgleda, atraktivna scena dopušta igru u više planova i vizualno jasno prezentira problem kojim se bavi a precizno ugrađena ritmičnost ne ostavlja nimalo mjesta za popuštanje pozornosti. Redatelj Zoran Mužić spretno je ujedinio sve elemente i povezao ih u finu, harmoničnu cjelinu. Razigrani i duhoviti prvi dio predstave zaustavlja se s prvom pahuljom snijega. Cvrčak, kako to već priča od njega traži, moli mrave za pomoć, ali oni više nemaju vremena za njega, više ga ne trebaju. I tako cvrčak umire. Priča odjednom postaje sasvim ozbiljna. No, samo na trenutak, jer iz uginulog se cvrčka uzdiže njegov duh i u beskrajno zabavnom razgovoru s Glasom (koji se javlja iz podzemlja, što je popraćeno efektnim scenskim svjetlom), komentira svoju nesreću. I Glas mu daje još jednu priliku, još jedan život.
  
  I ponovno je proljeće, cvrčak bi mogao uživati u njemu, ali to više nije isti cvrčak. Umjesto svirke i druženja, ovaj cvrčak ne želi prokockati i drugu šansu, pa se baca na kopanje zaklona, rinta ko mrav. Odlučio je preživjeti zimu koja će, kako sad zna, sigurno doći. I zato se sve poremeti – gitara je nesretna, mravi su zbunjeni. Nesporazumi ponovno zabavljaju publiku. A onda na granu stabla sleti cvrčkica i poljulja cvrčkovu tvrdu odluku. Strah od budućnosti se raspline pred ljubavlju i sve je opet dobro.
  
  Ovako dosjetljivo nadopisivanje poznate priče toplo i sugestivno razrješava problem koji basna postavlja, poštujući njegovu ozbiljnost. To onda znači i da poštuje mladu publiku, vodeći joj misao u pozitivnom smjeru i veselo se pritom zabavljajući.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 13. listopada 2016.
  
  Mate Matišić
  Cvrčak i mrav
  redatelj Zoran Mužić
  premijera 7. listopada 2016.
  glazba Mate Matišić, lutke i scena Ana Sekulić, svjetlo Vilim Sever
  izvode: Željko Šestić, Dinka Vuković, Anđelko Petric, Daniela Ćolić Prižmić, Branko Smiljanić, Maja Nekić, Ivan Bošnjak, Adam Skendžić

Piše: