Otvorenost za interpretacije

Kazališni studio mladih i ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Mala princeza (po motivima romana Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja), red. Julia Klier

• Inverzija, osobna i prostorna, početna su postavka u kreaciji Male princeze, nastale po motivima romana Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja, u režiji Julije Klier i dramaturškoj adaptaciji Emine Omerović, premijerno izvedene 15. listopada na Sceni Zvonimir Rogoz HNK-a u Varaždinu. Mali princ, u takvom okruženju, postaje Mala princeza, djevojčica suočena sa svijetom i njegovim pojavnostima u odraslima, čija se životna iskustva i način percepcije svijeta razlikuju i ne mogu susresti s njezinim na zajedničkim odrednicama, ali i s djecom, ujedno i Zmijom, Lisicom, Bijednim cjetićem ili Ružama, onima koji bi je trebali razumjeti i oživljavati njezinu opreku u susretu s odraslošću, otvarajući pritom problem mogućnosti takvog razumijevanja, s obzirom na različitost svjetova u kojima se Mala priceza i njezini suputnici kreću.
  
  Dvostruka opreka, ona između svijeta Male princeze i njezinih dječjih suputnika te odraslih najrazličitijih profesija, primjerice pijanca, noćobdije, skretničara ili poslovnog čovjeka (koji tako tvore tipove ljudi, njihovih profesija i s njima povezanih osobina), uz drugu, onu o djeci iz jednog svijeta (predstavljenoj u suputnicima Male princeze) i, u konačnici, samotnosti Male princeze u takvom svijetu, gdje je nitko do kraja ne razumije i ne prihvaća njezinu neiskvarenost i otvorenost idealima (u čemu se indikativnim nameće lik Zmije), idejni su prostor u kojem Julia Klier i Emina Omerović grade svoju Malu princezu. Tako zadržavaju temeljne postavke djela Saint-Exupéryja, uz kontekstualizaciju u prostor koji nije opustio, u kojem bi susreti bili rezultat začudnosti u lutanju i potrazi Malog princa (ili princeze), nego mjesto susreta sa zbiljom, u nekom neodređenom, no ipak odredivom društvu (kao onom sasvim konkretnom, sada i ovdje).
  
  Upravo upisivanje značenja i oblikovanje scenskih znakova u registru obilježenom visokom apstrakcijom i mogućnošću da se interpretacija izvodi ne iz autorskih poetika njihovih stvaratelja i izvođača nego gledateljskog promišljanja viđenog i kontrastiranja vlastitog društvenog iskustva s onim Male princeze te ostalih likova i situacija u kojima se ostvaruje njihovo iskustvo promatranja i sudjelovanja u svijetu, približavaju Malu princezu svakako u komunikaciji i razumijevanju sa svojim motivskim poticajem, slavnim djelom Saint-Exupéryja, odrednicama poetske drame (i teatra općenito). Traženje gledateljskog angažmana i potraga za potpunom realizacijom predstave ne u scenskim znakovima čija je prezentnost na sceni ujedno i dovršenost, nego u promatranju publike kao dovršavatelja predstave, što je moguće ostvariti i na apstraktnoj, ali ipak motivima opreka dječjeg i odraslog te svijeta ovdje i svijeta u percepciji Male princeze (u susretima nje i druge djece), ono su što Malu princezu čini zanimljivom, poticajnom i (samo)aktualizirajućom u angažmanu koji nije neposredan, nego ostvaren kroz gledateljsku kontekstualizaciju.
  
  Ipak, u tom i takvom, kompleksnom i višerazinskom svijetu Male Princeze, počesto se nejasnom ostavlja značajna distinkcija, a to je ona između gledateljske i autorske kontekstualizacije na sceni ostvarenih znakova, čime je predstava u prostoru za koji nije jasno predstavlja li apstraktnu autorsku viziju, gdje je gledateljski angažman moguć i poželjan te one gdje je autorsko, odnosno prikazano, značenjski oblikovana do kraja, do konkretnog. Također, kada je taj, gledateljski angažman potreban i poželjan, odnosno upisan u autorsku kreaciju konkretnog scenskog znaka, otvara se prostor za upitanost o mjeri, odnosno potrebi autora za njegovim djelomičnim vođenjem ili potrebi za apstrakcijom kao načinom što snažnije individualizacije u iskustvu svakog dionika publike. Počevši od prvotne inverzije, one Malog princa u Malu princezu, preko dvojakosti uloge djece i bića (što se primjerice, može tumačiti kao karakterizacija djece osobinama njihovih imena, primjerice Lisice ili Zmije, no to može i ne mora biti i autorska interpretacija) s kojima se Mala princeza susreće do pojedinačnih scena, poput one o Zmijinom crtanju ovce ili plesačkih točki Ruža, upravo se problemi postojanja upisivanja značenja u apstraktnost poetskog teatra Male princeze te, u slučaju afirmacije prvotnog, mjere u kojoj je ono prisutno, nameću kao glavne raskrsnice predstave.
  
  Dinamika Male princeze ostvarena je u jednostavnoj i postojanoj izmjeni kratkih prizora, označenoj promjenom rasvjete, protekom vremena u predstavi postaje otežavajućom okolnošću za praćenje, a pogotaovo zadatke kontekstualizacije, koje ona redovito postavlja pred svoje gledatelje. Takav redateljski izbor, iako razumljiv kao naglasak izmjene situacija i lutanja Male princeze kroz svijet u kojem ostvaruje niz susreta, ostajući redovito bez pravog razumijevanja, ipak je u konačnici preoblikovan u rezove čija se opravdanost logikom neprekidno novih postaja u procesu lutanja ne uspijeva uskladiti sa zahtjevima visokoapstraktne scenske logike opreka svijeta djece i Male princeze te djece i odraslih, čime se konstantnost tih silnica narušava, čineći tako gledateljski proces kontekstualizacije viđenog (ili percipiranja autorskih oblikovanog) težim.
  
  Scena Eve Vučković i kostimi Žarke Krpan, očito su mišljeni i ostvareni zajedno, kao jedinstven likovni izričaj, gdje su tople boje, s jedne strane te kič, uniforme i hladne boje, s druge strane, ilustracija opreke između dječjeg i odraslog te nerazumijevanja dvaju svjetova. U tom kontekstu komunikativna, ipak se scenska oprema pokazuje donekle manje receptivnom za interpretaciju od kostima, što je pogotovo prisutno u pomičnim scenskim objektima čija uloga varira između funkcionalnog i značenjskog tek ponekad uspijevajući sintetizirati to dvoje.
  
  Podjela uloga, u kojoj su okupljeni članovi Kazališnog studija mladih HNK-a u Varaždinu te odrasli glumci (većim dijelom iz ansambla te kuće), preslika je, također, opreka dječjeg i odraslog svijeta. Tako se dječji glumci susreću jedni s drugima, ali i s odraslima, kreirajući niz situacija. Djeca, a pogotovo Janja Šestak kao Mala princeza, konstanta su scenskih događanja, dok se odrasli smjenjuju u događanjima. Mladi su glumci, u složenim uvjetima visoke apstrakcije i doticanja poetskog kazališta ostvarili vrlo dobre kreacije, noseći se sa svim zahtjevima koje scena, a pogotovo tekst, stavljaju pred njih. Međusobna dinamika dječjih aktera, kao ostvarivanje opreke između djece (Zmije, Lisice, Bijednog cvjetića i Ruža) s jedne te Male princeze s druge strane, pri tome je često uspješnija od njihovog odnosa s odraslim glumcima, koji varira od vrlo dobre internalizacije do upravo suprotnog, nametanja opreke dječjeg i odraslog svijeta u pojedinu situaciju. No, u konačnici, glumačke kreacije likova, makar se susretale s problemima prevladavanja i prikazivanja svih opreka i složenih odnosa koje predstava postavlja, pokazuju veliku posvećenost i rad na predlošku, pogotovo kod članova Kazališnog studija mladih.
  
  Rezultat ovog, svakako kompleksnog stvaralačkog procesa kakav oblikuje Malu princezu, predstava je zanimljivih opreka i vrlo dobre ideje aktualizacije kroz gledateljsku kontekstualizaciju, uz uvažavanje temeljnih motiva Antoinea de Saint-Exupéryja te postavke poetskog teatra, što je čini svježom i, zapravo, uvijek otvorenom za interpretacije. Ipak, Mala princeza je i predstava nekih ozbiljnih dilema, pa i nedostataka, posebice onih u problemu granica autorske i gledateljske kontekstualizacije scenskih događaja i znakova te na njih nadovezujuće dinamike prizora.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 18. listopada 2016.
  
  Julia Klier (po motivima romana Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja)
  Mala princeza
  redateljica Julia Klier
  premijera 15. listopada 2016.
  dramaturginja Emina Omerović, scenografkinja Eva Vučković, kostimografkinja Žarka Krpan, skladatelj i dizajner zvuka Vid Novak Kralj, koreografkinja Davorka Čorko Rodeš, asistenti redateljice Dražen Krešić, Jelena Jambrošić Barnjak
  izvode: Janja Šestak (Mala princeza), Karla Aračić (Lisica), Jura Ruža (Zmija), Jelena Jammbošić Barnjak (Bijedni cvjetić), Veronika Pomper, Lucija Pomper, Ena Kišiček (Ruže), Ljiljana Bogojević (Kraljica), Ozren Opačić (Poslovni čovjek), Ivana Zanjko (Trgovkinja), Barbara Rocco (Profesorica geografije), Zoran Kelava (Noćobdija), Zdenko Brlek (Skretničar), Nikša Eldan (Oholica), Zvonko Zečević (Pijanac)

Piše: