Predstava bez koje se moglo

31. Gavelline večeri, Zagreb, 1. – 11. listopada 2016.: Narodno pozorište Sarajevo, Kokan Mladenović – Kornélia Góli (na temu Johna Gaya), Prosjačka opera, red. Kokan Mladenović

• 
  
  Najznačajnije djelo engleskog pjesnika i dramatičara Johna Gaya je Prosjačka opera (1728.) koja je svojim prikazom sprege korumpirane vlasti, pokvarene policije i organiziranog kriminala ostala aktualna do danas, ali se najčešće izvodi u adaptiranim verzijama, jer niti njezin stil, a niti jedna od bitnih sastavnica (ruganje nekritičkom obožavanju tada za Engleze nove talijanske opere) nisu najprimjereniji kazalištima drugih epoha koja u njoj pronalaze inspiraciju za scenski prikaz društvenih anomalija koje se nisu bitno promijenilo u gotovo tri stoljeća od njenog nastanka. Najčešće je izvođena Prosjačka opera Bertolta Brechta i Kurta Weila, literarno i glazbeno najzanimljiviji komad nadahnut Gayevim izvornikom, a Kokan Mladenović je u suradnji s dramaturginjom Kornélijom Góli napravio inačicu teksta koja se odnosi ne samo na suvremeni trenutak društva u kojem je nastala (bosansko-hercegovački, iako niti drugdje u regiji situacija nije bitno drugačija) nego i na situaciju u sarajevskom Narodnom pozorištu u kojem se predstava postavlja.
  
  U vremenu u kojem za kulturu, a time i za kazalište nema dovoljno novca, predstava počinje najavom dijela glumaca da je neće niti odigrati, jer već mjesecima nisu dobili plaće te su zbog toga njihovi prihodi i prihodi njihovih obitelji pali ispod egzistencijalnog minimuma. Taj dojam tragičnog siromaštva potkrepljuje i najpromišljeniji element predstave – kostimografija Tatjane Radišić sastavljena od kostima iz kazališnog fundusa koji se odnose na osamnaesto stoljeće, ali koji namjerno pokazuju siromaštvo zbog kojeg nisu mogli biti dovršeni, pa su zbog toga vidljive konstrukcije za široke suknje ili pokrivala za glavu kojih nema zbog nedostatka sredstava. Zanimljiva ideja Mladenovića i Góli koja je bitno skratila Gayev tekst, a dodala povremene svađe oko položaja glumaca u današnjem osiromašenom teatru na početku je djelovala zanimljivo, ali je nakon nekoliko ponavljanja počela gubiti inovativnost. A dometima predstave nije previše pomogla niti koreografija Andreje Kulešević koja je pretežno ponavljala rješenja iz nekih novijih mjuzikala (poput Cabareta) bez inventivnijih varijacija kakve bi zahtijevala scenska situacija i položaj interpreta. Zato se čini kako Kokan Mladenović nije vodio previše brige o cjelovitom dojmu čitave predstave, nastojeći prije svega nekim izdvojenim elementima provocirati gledatelje.
  
  Takav se pristup uklapa u image buntovnika, politički angažiranog redatelja i istaknutog pobornika kazališta koje nastoji promijeniti svijet ili barem postojeće društvene odnose kakav je svojim režijama ne samo u Srbiji nego i u susjednim zemljama izgradio Kokan Mladenović, rođen u Nišu 1970. Te karakteristike nisu dovedene u pitanje čak niti njegovim obnašanjem dužnosti u etabliranim teatarskim kućama, jer je vjerojatno svoje ideje nastojao ostvariti i kao umjetnički direktor Narodnog pozorišta u Somboru, direktor Drame Narodnog pozorišta u Beogradu i ravnatelj beogradskog Ateljea 212. Svoje je stavove potencirao u najavama ove Prosjačke opere kojoj je namijenio da bude poticaj za revoluciju kao jedini izlaz iz današnjeg stanja društva, jer ako je ne bude imao tko predvoditi, Mladenović predviđa da će gladni jednostavno sami izići na ulice.  
  
  Ipak nisam siguran da je u povijesti kazališta bilo mnogo predstava koje su potaknule revoluciju i ne čini mi se da izravan aktivizam sa scene postiže značajne rezultate u mijenjanju društva, te da se prije može dogoditi da cjelina iznimne predstave posredno djeluje na svijest gledatelja i njegovu spremnost za razmišljanje o društvu u kojem živi, a potom možda i na spremnost za revolucionarne promjene. Za takvu doradu Mladenović očito nije imao želje, pa ansambl sarajevskog Narodnog pozorišta sliči skupu amatera koji se ne mogu odlučiti hoće li se doista posvetiti predstavi koju izvode. Zato rezultat nije poziv na revoluciju, nego nedorađena, samo povremeno duhovita priča koja nekim dijelovima može zabaviti manje zahtjevne gledatelje, dok će se ostali pitati je li nakon uvodne rasprave odluka da se predstava ipak igra bila sretno rješenje.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. listopada 2016.

Piše: