Pristojno odrađen déjà vu
Hrvatsko narodno kazalište Split: Živko Jeličić, Buža, red. Zoran Mužić
-
S padom temperatura svi se premještamo s plaža i iz parkova u zatvorene i ugrijane prostorije, a čini se da iznimka nisu ni kazališne predstave. Tako se i predstava Buža, prije nekoliko mjeseci premijerno izvedena na pozornici Splitskog ljeta, preselila na daske HNK-a Split, s kojih nastavlja uveseljavati prepuno gledalište. Buža je još jedno ostvarenje kazališnog svijeta zamišljeno kao posveta splitskom mentalitetu, tom neiscrpnom zdencu nadahnuća. Zahvaljujući tekstu Živka Jeličića po kojem je 1988. snimljen istoimeni kultni televizijski film, rijetko će se naći osoba u kojoj već sam naziv predstave ne budi nekakve slike, sjećanja i očekivanja. S obzirom da se redatelj predstave Zoran Mužić vrlo lagano, ako i uopće, odmaknuo od filma prilikom stvaranja predstave, još će se rjeđe naći i oni koji iz kazališta izađu pritom ne osjećajući da su pogledali nešto već viđeno. Iako se mnogo toga promijenilo od vremena kada je originalni tekst, pa i film, nastao, Buža je ostala ista. Rupa u zidu preko koje se susjedi svađaju i mire, jedna rupa u kamenu kroz koju struje teme zarobljene u nekom fantastičnom balončiću iz kojeg se ne zna posegnuti u stvarnost i propitati odmak od tridesetak godina.
Odvija se na zgodno namještenoj pozornici za koju je zaslužna Dinka Jeričević, koja je osmislila prostor kao dva zrcalna stana podijeljena spornim ementaler zidom. Vita, koji je zaradio tužbu od svog susjeda Pere (Trpimir Jurkić) kada je postavljajući utičnicu za TV probio bužu na zajedničkom zidu i pritom gotovo nasmrt ozlijedio njegovu ženu Terežu (Ksenija Prohaska), tumači Joško Ševo. Ulogu poslušne Vitove žene Anježe igra Snježana Sinovčić Šiškov. Radnju gotovo u potpunosti nose muški likovi, buža je podloga za njihov peep show, zavirivanje i propitivanje tuđe intime, jedna igra u kojoj akteri ne znaju ni jedno s drugim, ali kamoli jedan bez drugoga. Žene su tu samo kao pomagačice, one koje će ih ponekad smiriti, a drugi put razjariti u odnosu prema susjedu. Joško Ševo svoj je lik predstavio vrlo energičnim nastupom kojemu se ponekad odmaklo i nešto pokreta viška, dok se Trpimir Jurkić usmjerio na nešto umjereniju i smireniju igru. Protuteže s obje strane zida su supruge, pa je Snježana Sinovčić slabo došla do izražaja pored energičnog nastupa svog kazališnog supruga, dok je Ksenija Prohaska bila življa i napadnija.
Buža je za te likove prostor komedije, inata, dobacivanja, ali i propitivanja prošlosti, boli, ponosa i dostojanstva. Buža je bolno zadiranje u drugog i ranjivost, ona je šuplje utjelovljenje mentaliteta u čijem je podneblju nastala, ali istovremeno pruža i priliku zacjeljenju i iskupljenju. To je prostor iz kojeg izlaze laži koje otkrivaju istine kao i istine koje to ne bi trebale biti, to je prostor koji u naletu bijesa biva začepljen prvim što se nađe pod rukom, da bi se već u slijedećem trenutku shvatilo da još više od glasne Buže smeta – tišina.
Lako je smijati se Buži, ali njoj se nasmiješ kao starom prijatelju kojeg je uvijek lijepo vidjeti iako on više nema veze sa tvojim danas. Nameće se onda pitanje, s obzirom da u predstavi Buža nije predstavljeno ništa novo u odnosu na film, zašto ona uopće postoji? Lijepo bi bilo da je istina ono što je intendant Goran Golovko u jednom intervjuu izjavio da je Buža subverzivna. Ipak, smatram da Buža, nažalost, nije ni subverzivna ni provokativna. Ona je samo jedan pristojno odrađeni déjà vu.
© Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 12. prosinca 2016.
Živko Jeličić
Buža
redatelj Zoran Mužić
premijera 19. srpnja 2016.
scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Sara Lovrić Caparin, skladatelj Mate Matišić, oblikovanje svjetla Srđan Barbarić, oblikovanje zvuka Tomislav Luetić
izvode: Joško Ševo (šjor Vito), Snježana Sinovčić Šiškov (šjora Anježa), Trpimir Jurkić (šjor Pere), Ksenija Prohaska (šjora Tereža), Jelena Galić (Glazbenica)
Piše:

Dujmović