Potraga za tolerancijom

Gostovanje: Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru i Narodno pozorište Mostar, Dragan Komadina, Ajmo na fuka*, red. Dragan Komadina (u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu)

• 
  
  Iako je nekad i u zagrebačkoj šatri pomicanje prvog sloga na kraj riječi bilo prilično često, danas će se malo tko dosjetiti da je naslov prve koprodukcije dva mostarska teatra poziv na kafu (kavu). U gradu podijeljenom ne samo rijekom Neretvom nego i nacionalnim i vjerskim razlikama, a još više posljedicama posljednjeg rata, pokušaj suradnje na komadu koji se bavi tim posljedicama i mržnjom koju su izazvale vezan je uz kavu koju dva nekadašnja protivnika u ratu pokušavaju zajedno popiti. Jedan od njih je Marinko, nekadašnji vojnik HVO-a, a drugi je Hadžija koji je bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Predstava započinje tako da ispred pozadine na kojoj je projicirano zvjezdano nebo njih dvojica u pidžamama (koje bi možda mogle biti i odjeća zatvorenika) trebaju jednom lopatom iskopati svaki svoje mjesto za sjedenje.
  
  Vrlo brzo postaje jasno (ne samo zbog tamnih krugova oko njihovih očiju) da su poginuli i našli se u nekoj vrsti čistilišta ili nebeskog pritvora za vojnike na kojem moraju naučiti (na engleskom) tekst koji objašnjava kako su tu dospjeli, a uz to bez psovki i sukoba komunicirati sa svojim protivnikom. Pritom su im dopuštene samo tri pogreške na što ih (na njemačkom što je usputna ironija na odnos međunarodne zajednice) upozorava Božji glas. Od početnog sukoba oko lopate i jednakih prava na nju njihov odnos ipak evoluira od potpune, iracionalne mržnje prema shvaćanju da su im sudbine gotovo identične i da su se tu našli slijedeći sličnu retoriku vođa o kojoj nisu razmišljali. Na kraju zaključuju da su poginuli od iste granate za koju svaki od njih misli da ju je ispalila suprotna strana, iako su svjesni da za to nemaju nikakav dokaz. To usađeno uvjerenje o zlu onih drugih protiv svih ih pomaka prema početku međusobnog razumijevanja vraća do nepovjerenja, mržnje i sukoba sa željom da ubiju onog drugog (kada on već ionako ne bi bio mrtav) te tako gube šansu za sljedeći korak prema nebeskom počivalištu (ma kakvo ono bilo).
  
  Radnja se potom vraća u ratne godine. Marinko i Hadžija su u nedalekim rovovima blizu crte razdvajanja, te i pored nepovjerenja i mržnje krate vrijeme razgovorom koji uglavnom prelazi u prepirku i vrijeđanje. Ipak Marinko danima obećava donijeti espresso Hadžiji koji sanja tu kafu (fuka), a kada mu je Marinko konačno donosi obojica pogibaju od rijetke granate nepoznate provenijencije. Treća razina radnje zbiva se u današnjem Mostaru uz pretpostavku da su obojica preživjeli rat. Čak i kada uspiju zajedno piti kavu svađaju se često i dalje, posebno kada navijaju za nogometne klubove iz svog djela grada, vređajući pritom sugovornikov narod. Međutim stječu i sve više dodirnih točaka – i jednom i drugom nikako da stigne plaća (plata), niti jedan od njih ne vjeruje (svojim) političarima, a ni novinama, pri čemu je najzabavnije komentiranje teksta o predstavi 'ajmo na fuka kojemu kao i samoj predstavi predbacuju nekvalitetu i lažnost, što je efektan autoironičan odmak od vlastitog vrijednog posla na ovoj tragikomediji koja nije išla za izricanjem suda o tome tko je kriv ili za detaljnim istraživanjem toga kako je do sukoba došlo,
  
  Dragan Komadina koji je i umjetnički savjetnik HNK-a u Mostaru dugo je u suradnji s uvjerljivim interpretima Sašom Oručevićem, ujedno i umjetničkim direktorom Narodnog pozorišta u Mostaru i istaknutim glumcem HNK-a Robertom Peharom pripremao ovaj komad u koji su i ugradili vlastite stavove i iskustva, da bi potom i vodstva obje kuće prihvatila suradnju u stvaranju ove značajne predstave. Svi su oni svjesni, a to su i javno izjavljivali, da jedna predstava ne može bitno promijeniti podvojenosti i netoleranciju donedavnih ratnih protivnika, ali su uspjeli u naumu stvaranja predstave koja i onog drugog predstavlja kao ljudsko biće koje ima i dobrih i loših strana i koje je po tim svojim ljudskim karakteristikama navodi na razmišljanje da li su vječna neprijateljstva i predrasude o drugom narodu potpuno opravdana. Da bi u tome 'ajmo na fuka uspio nisu mu bile dovoljne samo dobre namjere nego i vrijednost predstave.
  
  Njoj je bitno pridonio tekst Dragana Komadine koji je svojim naizgled jednostavnim dijalogom uspio neizravno ukazati na probleme u međusobnoj komunikaciji i puteve prema polaganju temelja za postupno shvaćanje onog drugog i stvaranje bar nekih elemenata tolerancije. Komadina se klonio redateljskih efekata i oslonio se na dojmljivost glumačkih izvedbi Saše Oručevića (Hamzija) i Roberta Pehara (Marinko) koji su posebno uspješno prikazali bliske stavove i osjećaje dva načelna protivnika tako da su tijekom izvedbe sličnošću svog glumačkog izraza postali i fizički slični, te time uspješno prezentirali ideju koja je vidljiva i na uspjelom plakatu predstave (autor Edin Kmetaš / Studio nova vizija) na kojem je krupno lice satavljeno od polovine lica jednog i polovine lica drugog interpreta, ali barem na prvi pogled djeluje kao lice jedne osobe, a male se razlike registriraju tek pomnijim promatranjem. Bez prenaglašenih velikih pretenzija 'ajmo na fuka je tim precizno kreiranim detaljima dosegla jedinstvenost i cjelinu vrijedne predstave.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2016.
  
  * ime predstave je 'ajmo na fuka ali zbog softverskih razloga u podnaslovu i potpisima fotografija nismo ga u mogućnosti ispravno napisati

Piše: