Razigrani Ivanov nošen glumačkom igrom

6. festival svjetskog kazališta, Zagreb: Jószef Katona Színház, Budimpešta, Mađarska, Anton Pavlovič Čehov, Ivanov, red. Tamás Ascher

• Ovogodišnji Festival svjetskog kazališta zatvorilo je sjajno budimpeštansko Kazalište Jozsefa Katone, koje je hrvatska publika imala prilike vidjeti i prošle godine u Rijeci, sa začudnom parafrazom Kafkinih motiva pod nazivom Samljeveninestao, u režiji mladoga Viktora Boda. Poslije riječke eksplozije redateljske imaginacije, Katona u Zagreb dolazi sa smirenijim i klasičnijim komadom, čije se prednosti i neupitan šarm zrcale u nenametljivoj režiji i sjajnoj glumačkoj suigri svih sudionika.
  
  Tamás Ascher, stalni redatelj u Katoni, ispravno polazi od pretpostavke da izvan složene mreže ljudskih suodnosa u Čehovljevu Ivanovu ne postoji ništa, pa cjelokupnu pažnju usmjerava na uštimavanje finog mehanizma glumačke interakcije. Ascher tu gorko-smiješnu križaljku propalih sudbina smješta u živopisni milje socijalističke Mađarske šezdesetih godina, istodobno uopće ne prilagođavajući izvorni tekst drame. Na taj se način gorka atmosfera bliske siromašne prošlosti koristi tek kao uvjerljivo poprište duhovne i materijalne degradacije likova na sceni, bez želje za konkretnom lokalizacijom u politički kontekst vremena radnje.
  
  Ascherov Ivanov na jednako bi se uvjerljiv i dirljiv način odigravao u bilo kojem vremenu, a način glumačke igre čini ga suvremenim i bliskim današnjim gledateljima. Bez jake koncepcije i želje za pomicanjem estetskih granica, ta je predstava primjer vrhunskog kazališnog mainstreama, kakvom bi trebale težiti produkcije velikih državnih teatara u regiji. Kako je takvo postignuće nažalost ipak puno više blistava iznimka nego uobičajeno pravilo, budimpeštanski Ivanov već nekoliko godina s velikim uspjehom obilazi sve važnije europske pozornice.

  Sa svježim sjećanjem na Gočevljeve inteligentne i maštovite redateljske rezove na dramskom tkivu Ivanova, mađarska predstava ponudila je umjesto toga veliki broj studiozno postavljenih glumačkih kreacija. U prvom djelu ističe se Ildikó Tóth u ulozi Ane Petrovne, koja nesretnu i bolesnu ženu igra bez suvišne patetike, u isti mah slomljeno i srčano. Šabeljski Gábora Mátéa sav je u istom tonu, s karakterističnim ciničnim osmijehom kojim prikriva vlastite životne promašaje, ali u tom jednoličnom postojanju na sceni uspijeva oblikovati životno lice. Lvov Zoltána Rajkaija očekivani je prikaz licemjernog poštenjaka zaljubljenog u Anu Petrovnu, a Ervin Nagy Borkina je zamislio kao vehementnog spletkara koji jedini unosi malo živosti među obamrle likove.
  
  U kući Lebedjevih daleko je najbolji potresni lik domaćina u tumačenju Zoltána Bezerédija koji alkoholom pokušava oprati talog dosade i neuspjeha, stvarajući lice u kojem se zrcali cijeli tragički luk drugog dijela predstave, od prividnog smirenja do konačne katastrofe. Adél Jordán Sašu igra s iskrenom vjerom u dobre namjere mlade i naivne djevojke, precizno opisujući njeno preuranjeno sazrijevanje u četvrtom činu. Među vrlo dobrim glumcima koji su iznimno koncentrirano ocrtali dosadu koja se može nožem rezati u drugom činu ističu se i smirena i duhovita Éva Olsavszky kao Avdotja Nazarovna, groteskni Vilmos Vajdai kao Gavrila i malčice preiskarikirani János Bán u ulozi Kosiha.

  Ernő Fekete naslovnu ulogu tumačio je s promjenljivim uspjehom, od početne neuvjerljivosti do istinske jeze koju emanira njegov lik u završnim prizorima, kada postaje jasno da je samoubojstvo jedini izlaz. Feketeov Ivanov nije toliko slojevita psihološka studija poput berlinske kreacije Samuela Finzija, on je usredotočen na interakciju s glumačkim partnerima i iz suigre stvara životno lice, čije dvojbe uvjerljivo rezoniraju i među suvremenom publikom.

  Šesti Festival svjetskog kazališta završen je punokrvnom glumačkom predstavom, koja svoj efektni pohabani vizualni identitet u widescreen formatu duguje scenografu Zsoltzu Khellu, a glazbenu podlogu koja uvjerljivo opisuje vrijeme radnje bira i stvara Márton Kovács. Mađarski Ivanov tako je uvjerljivo prikazao drugu stranu raspona suvremenih mogućnosti inscenacije Čehovljeva dramskog pisma i tako na efektan te publici zanimljiv način zatvorio ovogodišnju smotru.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 30. rujna 2008.

Piše: