Kompleksnost generacijskog identiteta

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: #Varaždin, autorski projekt Ksenije Zec i Saše Božića u suradnji s izvođačima

• 
  
  Generacijska utemeljenost, zapravo priča o predstavniku jedne generacije, koji u sebi okuplja sve njene specifične karakteristike, a istovremeno uspijeva ostati dovoljno životan i cjelovit da se ne pretvori u karikaturu te iste generacije, okosnica je autorskog promišljanja srednjoškolaca i mladih, u projektu #Varaždin Saše Božića i Ksenije Zec, izvedenog na Velikoj sceni HNK-a u Varaždinu 25. studenoga. Polazeći od koncepta čija je ciljana publika već uvelike definirana (ne zatvarajući ga, naravno, za ostale) generacijskim odrednicama, autori kao temeljno izražajno i aktualizacijsko sredstvo biraju mogućnost identifikacije, uz ironijski, pa i ciničan odmak. Naime, Bojan, varaždinski srednjoškolac i njegova dinamična obiteljska svakodnevica, situacije susreta s prijateljima, roditeljima, susjedima i ostalim ljudima iz svakodnevice, njegovi problemi i životni odabiri, tematski su sloj predstave.
  
  Pritom, vođeni potrebom za identifikacijom ciljane publike, Bojan i ostali jasno su lokalizirani u prostoru Varaždina, ali i u karakteristikama, željama i ambicijama kakve se mogu očekivati, pa i pretpostaviti kao zajedničke različitim generacijskim skupinama, koje predstavljaju (majka, sin, sestra, starija susjeda, …) čime se ostvaruje očita, jasna i jednostavna identifikacija, a time i zainteresiranost publike za scenska zbivanja. Ciničan odmak daje jedina osoba izvan zbivanja u Bojanovoj svakodnevici, svojevrsna karikatura anđela, koja se pojavljuje nekoliko puta tijekom predstave, prekidajući uobičajen i linearan tijek scenskih zbivanja svojim, idealiziranim i iz turističkih brošura i napisa preuzetih priča o Varaždinu, koje obiluju patetikom, superlativima i epitetima poput grad anđela, barokni biser i sličnih, što je jasan i snažan kontrast Bojanovoj svakodnevici, kao opreka imaginarnog i idealiziranog prema stvarnom i postojećem.
  
  Identifikacija, želja za prepoznavanjem djela kod ciljane publike, a pogotovo kada je ta publika generacijski određena, stvara mogućnost za pribjegavanje klišejima i stereotipima kao sredstvu jednostavnog i sigurnog postizanja cilja. Uopće, klišej, kao značenje koje se veže uz neku skupinu osoba, u ovom slučaju generacijsku, mora biti utemeljen na općeprihvaćenom shvaćanju, na nečem što većina, u pravilu drugih, razvija kao mišljenje o onima obilježenima klišejem. Kada je tako, on, opet u pravilu, poprima značenje pretjerivanja i naglašavanja onih osobina, koje su, na ovaj ili onaj način, percipirane negativnima, ali svojstvenima skupini o kojoj se klišej stvara. Božić i Zec, u svojoj predstavi #Varaždin, bave se, naravno, klišejima. Od smušenosti i nejasnih životnih ciljeva tinejdžera, preko umora i bračnih nezadovoljstava sredovječnih, do dječjih nevještosti i naivnosti u prisjećanjima i djetinjastim trenucima likova.
  
  No, to bavljenje klišejima nema potrebu naglašavati, nego ukazivati, odnosno ne usmjerava se na, bilo afirmiranje ili razgradnju onog uopćenog mišljenja utemeljenog na pretjerivanju. Pokazujući kako u svakodnevici ljudi, a pogotovo onih mladih, ima mnogo različitih trenutaka, od onih koji klišeju odgovaraju, do onih koji su mu potpuna suprotnost, #Varaždin usmjeren je stvaranju što stvarnije, u identifikaciji potpunije slike svakodnevnog života generacije, istovremeno ne bježeći od njezinih boljih i lošijih iskustava i trenutaka. Konkretne teme, o kojima #Varaždin progovara, mnogobrojne su, od privatnosti i društvenih mreža, preko želje za slavom i društva okrenutom nasilju, percipiranja seksualnosti, čime predstava postaje svojevrstan katalog problema i zapitanosti jedne generacije. Razgradnja onog što se uobičajeno misli (i stvoreno je na određenom iskustvu) i onog manje običnog i uobičajenog, stvara predstavu, koja u potpunosti realizira autorsku potrebu za identifikacijom, za prepoznavanjem i proživljavanjem scenskih zbivanja kod ciljane publike. To se u potpunosti potvrdilo i na prvoj izvedbi ovog autorskog projekta gdje je, suprotno premijernim konvencijama, bila pozvana uglavnom upravo ciljana publika, srednjoškolci, čije su reakcije tijekom predstave potvrđivale prepoznavanje, identifikaciju i razumijevanje poigravanja s pojednostavljenim predodžbama drugih, nasuprot kompleksnosti njihovog generacijskog identiteta.
  
  Dimenzija drugog kontrasta, onog između stvarnosti bilo koje generacije upisane u prostor u kojem živi i prikazivanja tog lokaliteta u idealiziranim parolama turističkih publikacija, nastavlja se na takav pristup, karakteriziran prikazivanjem i razgradnjom uobičajenih i uopćenih predodžbi nasuprot kompleksnosti stvarnih odnosa i životnih iskustava, iako nije dio, uglavnom linearnog (uz neke izuzetke u prisjećanjima na ranija životna razdoblja) tijeka predstave, nego djeluje kao njegov trenutačan prekid, zanimljiv je način odmicanja od generacijskih klišeja kao jednih koje #Varaždin tematizira i realizacija prikaza druge razine kontrasta stvarnosti i njezine predodžbe, koja je univerzalna kao istovremeno komična, ali i propitujuća, čime se, zadržavajući strukturu kontrastiranja, predstavlja postavlja u višeznačnost.
  
  Realizacija takvog diskursa provedena je u mnogobrojnim varijacijama, od zanimljivih koreografskih rješenja u slogu plesnog, pa i fizičkog kazališta, do scena koje su sasvim okrenute (donekle karikaturalnoj) salonskoj paradigmi, čemu treba pridodati i (opet karikaturu) simbolističkog, bajkovitog izražavanja u scenama o anđeoskom Varaždinu. To je rezultiralo zbrkom različitih estetskih varijanti, u kojima predstava varira, što može biti zanimljiv način prikaza zbunjenosti i nejasnog identiteta generacije koju prikazuje (ujedno i ciljane publike) i tako izdvajanje elementa koji povezuje klišej i stvarnost, no ta se interpretacija nije nametnula u tijeku predstave, čime je njezino sagledavanje kao cjeline, a ne niza, uglavnom uspjelih, prizora, donekle narušeno.
  
  Glumci, okupljeni u kompaktnom i dobro uigranom ansamblu, odgovorili su na zahtjeve različitih estetika u kojima se predstava kreće, kreirajući niz vrlo kvalitetnih prizora. No, i tako, sveukupna kreacija, upravo zbog te brojnosti i različitih izvođačkih registara, ostaje nekompaktna, iako bi, potencijalno, glumačke izvedbe mogle biti rafiniranje u izraženoj kvaliteti jednog od estetika između kojih su, ovako, morali balansirati, što pogotovo vrijedi za mlađi dio ansambla (predvođen Karlom Mrkšom kao Bojanom), koji, unatoč toj činjenici, pokazuje izvođačku snalažljivost i zrelost. Također, zanimljivu je pojavu oblikovala Beti Lučić u odvojenosti od ostatka ansambla, koja proizlazi iz njezine uloge navjestitelja idealiziranog, anđeoskog Varaždina. Osim nje, zanimljive su prizore ostvarili Irena Tereza Prpić i Filip Eldan, dok su nešto slabiji (što može biti i posljedica izražene karikaturalnosti njihovih likova) bili Erna Rudnički i Ozren Opačić, dok je korektan i podržavajući bio i stariji dio ansambla, predvođen Rominom Vitasović kao majkom.
  
  U konačnici, stvorena je predstava koja ostvaruje svoj cilj, identifikaciju te ima ciljanu publiku, čije su reakcije, barem na prvoj izvedbi, bile pozitivne. Time joj je osigurana recepcija, no šteta je što se realizacija nije mogla učiniti estetski ujednačenijom. Ipak, ni to nije učinilo #Varaždin nezanimljivim, pogotovo zbog aktualnosti tema o kojima progovara i brojnih, pojedinačno kreativnih prizora.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 8. siječnja 2017.
  
  #Varaždin
  autorski projekt Ksenije Zec i Saše Božića u suradnji s izvođačima
  scenografkinja i kostimografkinja Zdravka Ivandija, glazba Damir Šimunović, oblikovanje rasvjete Marijan Štrlek, inspicijent Sanjin Rožić, asistentica autorskog tima Marija Krpan, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan, oblikovanje fotografije Droolia Ufo
  pretpremijera 25. studenog 2016.
  izvode: Jagoda Kralj Novak, Romina Vitasović, Irena Tereza Prpić, Erna Rudnički, Marija Krpan, Beti Lučić, Zdenko Brlek, Ozren Opačić, Karlo Mrkša, Filip Eldan

Piše: