Konfuzija u značenjima

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Eurokaz, Zagreb: Asja Srnec Todorović, Mrtva svadba, red. Natalija Manojlović

• 
  
  Autorska kreacija u različitim poetikama i estetikama, čija je zajednička odrednica visoka razina apstrakcije, višeznačno su polazište Mrtve svadbe, drame Asje Srnec Todorović, koja je u režiji Natalije Manojlović i produkciji HNK u Varaždinu i Eurokaza premijerno izvedena na velikoj sceni varaždinskog teatra 2. prosinca. Upravo je to, nemogućnost određivanja granica autorske poetike, i kao njezine posljedice, značenjskog elementa predstave upućenog publici, ujedno i najveći problem i nedostatak Mrtve svadbe u viđenju Natalije Manojlović i dramaturginje Ivane Đule. Višeznačnost, kao princip i poetika, samostalno nije problematična nego može funkcionirati iznimno zanimljivo i intrigantno, no tek ako je utemeljena na prethodno jasno postavljenom kriteriju, sustavu u kojem će, tretirana odgovarajućom estetikom, biti artikulirana tako da se je njezino ostvarivanje moguće kod publike. U ovom slučaju, unatoč nekim individualno snažnim i zanimljivim, lucidnim trenucima, predstava, nažalost, značenje nije uspijela ostvariti upravo iz potrebe da se ono razlomi, učini mnogostrukim i oblikuje u različitim, apstraktnim formama. Komedija apsurda, o ocu koji udaje kći nakon smrti majke, koju istovremeno drži u kući, s njom komunicira i traži savjet za svaki potez, uz mladoženju jednako opterećenog prošlošću i brigom za nemoćnu staricu, tematske su odrednice, barem u prvom planu ove predstave.
  
  Istovremeno, ona bi tako trebala biti komentar obiteljskih odnosa i apsurda životnih promjena i događaja koji se precipiraju važnima, pa i, na ovaj ili onaj način, posebnima, kao rasap vrijednosti i društvenih odnosa, strukture u koju se vjeruje kako bi bilo lakše preživljavati u složenosti odnosa. Tretirano poetikom i estetikom apsurda, takav se, prvotni značenjski element, međutim, pokazao nedovoljno koherentno oblikovanim, pogotovo u izgradnji značenja koja bi trebali nositi pojedini likovi. Promatrano sa stajališta životnosti, upravo zbog svoje radikalne i dosljedne apsurdnosti, Mrtva svadba brani identifikaciju sa stvarnom, prisutnom životnošću, a zbog želje da bude životna i komentira postojeće međuljudske odnose, i tako, zapravo, izlazi iz dosljednosti svog apsurdnog prosedea, ona prestaje biti dosljedan apsurd, ostajući tako između dva značenja, između dvije mogućnosti ostavrenja predstavi, od kojih se, zapravo, nije potvrdila ni jedna.
  
  Tako su, uvelike, i likovi ostali izvan mogućnosti da budu uobličeniji, bilo u jednom ili drugom značenjskom sloju, kao apsurdne figure ili predstavnici ogoljivanja, pomaknutosti svakodnevice u kojoj (mislimo da) živimo. Pokušaj sinteze, višeznačnosti i mogućnosti različitih tretmana značenjskog sloja predstave, u konačnici se izgubio u nedostatku autorske poetike, koja bi tu višeznačnost sustavno i smisleno povezivala i okupljala. Publici, u konačnici ostaje element humora i tragikomedije, često teško razgraničivog od gega i drugih sredstava, uglavnom fizičke komike, što pokazuje da se značenja Mrtve svadbe, nisu uspjela ostvariti. Stvorena je predstava čije se oblikovanje prečesto iscrpljuje u nejasnim značenjima na granici apstraktnog i konkretnog, apsurdnog i realnog, gdje upravo individualni humorni element pojedinih scena i aktera ostaje jedina značenjska razina čija je prepoznatljivost dovoljna, što sigurno predstavu čini uvelike neostvarenom.
  
  I u takvom, značenjski neobilikovanom i prilično kaotičnom kontekstu, zanimljiv je autorski potez naznačen sintagmnom koja stoji u podnaslovu predstave, gdje se ona naziva crnom operom. Kvartet saksofona Papandopulo (na premijeri, ipak, tercet, no to nije smetalo izvedbi) prati scenska zbivanja glazbenim umecima (skladatelj, ujedno i alt-saksofonist Gordan Tudor), koji komuniciraju, često individualno prilično uspješno, s glumcima i njihovim scenskim pokretom ili replikama. Tako je svaka ispitivajuća situacija praćena odgovarajućom glazbom, dok se trenuci, koji bi trebali biti oblilježeni svadbenim ugođajem, upravo glazbom ponajviše tretiraju komikom apsurda proizašlog iz groteksnog nesklada u, kod likova željenog i prikazanog. Nekonvencionalan spoj, u kojem su glazbenici na sve načine, glazbom i kostimima te zanimljivim koreografskim rješenjima, prisutni na sceni, zanimljiv je na razini uspjelih trenutaka, koji kreiraju efektne dijelove predstave, pridonoseći tako, ipak, prije komičnom elementu očitovanom u uspjelom gegu, nego poboljšavanju cjeline i boljoj koherentnosti Mrtve svadbe.
  
  Scena Stjepana Filipca i Natalije Manojlović obilježena je mnogobrojnim bocama ugrađenima u elemente stolova, klupa, ormara, formirajući ogoljenu i krutu, polivalentnu masu jedinstvenih elemenata koji bi trebali činiti dom, karakteriziran hladnoćom, smrću i očevom sklonošću alkoholu. Tijekom izvedbe, ti se elementi pomiču i tvore različite strukture, no ta se ideja također ne realizira u pomoć u prevladavanju temeljnog nesklada i nejasnosti značenja, a ne pomaže mnogo ni u koreografiji. Kostimi Žarke Krpan također kao da ne mogu iznaći i oblikovati značenje, od apsurdnih nesklada, preko socijalnih odrednica do emocionalnih stanja likova koji ih nose. Četveročlani ansambl, kojeg čine Ljubomir Kerekeš kao otac, Barbara Rocco kao majka, Sara Stanić u ulozi kćeri i Marinko Prga kao mladoženja, nije se najbolje snašao, vjerojatno ograničen svim slojevima značenja i raznovrsnošću kriterija, koje su trebali primijeniti u izvedbi. Tako Kerekeš realizira ulogu u svom prepoznatljivom slogu, igrajući pijanca i naglašavajući tragikomično u takvom liku, što se u kontekstu predstave pokazuje kao skučen izvođački registar, dok Sara Stanić kći igra vrlo suzdržano, zbog čega njezin lik ostavlja prilično blijedu impresiju. Nešto su se bolje, u toj brojnosti kriterija, snašli Barbara Rocco i, posebice, Marinko Prga, kreirajući svoje likove distancirano i donekle internalizirajući grotesku kao prevladavajuće izražajno sredstvo.
  
  Ostavši tako između različitih značenja i ne potvrđujući nijedno, Mrtva svadba je predstava prilične konfuzije u značenjima, što je rezultiralo i variranjem u načinu i kvaliteti izvedbe, koja, ipak, nije bez zanimljivih trenutaka, posebno u crnoopernom dijelu, komunikaciji glazbe i scenskih događaja, unutar kojih i za koje se realizira.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. siječnja 2017.
  
  Asja Srnec Todorović
  Mrtva svadba
  redateljica Natalija Manojlović
  premijera 2. prosinca 2016.
  skladatelj Goran Tudor, dramaturginja Ivana Đula, scenografi Stjepan Filipec i Natalija Manojlović, kostimografkinja Žarka Krpan, inspicijent Radomir Šalamun, šaptačica Natalija Gligora Gagić, asistent inspicijenta Vedran Drvenkar, asistentica redateljice Barbara Rocco.
  izvode: Ljubomir Kerekeš (Otac), Barbara Rocco (Majka), Sara Stanić (Kći) Marinko Prga (Mladoženja)
  Papandopulo kvartet: Nikola Fabijanić (sopran saksofon), Gordan Tudor (alt saksofon), Goran Jurković (tenor saksofon), Tomislav Žužak (bariton saksofon)

Piše: