Probudi se Slavonijo
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Marija Jurić, Zagorka, Vitez slavonske ravni, red. Dražen Ferenčina
-
Roman Vitez slavonske ravni specifičan je u opusu Marije Jurić Zagorke po tome što nije vezan uz Zagreb i okolicu nego je njegova radnja smještena u Slavoniju. Rezultat je to suradnje Zagorke i Hrvatskog lista (jednih od najznačajnijih hrvatskih novina ovog područja od 1920. do 1945. godine) čije je uredništvo roman naručilo za potrebe svog širokog, slavonskog kruga čitatelja. Sama priča otvara se na bečkom dvoru razgovorom o dogovorenim brakovima mladih plemkinja Pejačević zbog čega Marija Terezija u Osijek šalje svog carskog savjetnika koji bi se trebao pobrinuti da sve prođe u najboljem redu. Međutim, ubrzo se otkriva pravo lice Marije Terezije i plan kojim se želi pobrinuti za razbojnika Varnicu, ali još i više za viteza koji se suprotstavlja razbojnicima te stvara loš image bečkog dvora koji se nije u stanju brinuti za mir na svojem području. Kako se radnja zahuktava (Varnica pljačka Pejačeviće, otima bečke izaslanike, dolazi prerušen u carskog savjetnika i vuče za nos osječku elitu), licemjerje i kukavičluk osječkih plemića te spletke Beča spram svojih podanika sve su jače i podmuklije – grof Valentić i Pejačević kradu novac iz općinske blagajne, umiljavaju se na sve moguće načine carskom savjetniku koji je zapravo Varnica te zahvaljujući svojoj neinteligenciji i beskičmenjaštvu nasjedaju na obmane, zaplićući se sve više u klupko laži i podlosti. Kao kontrapunkt njima pojavljuje se hrabri vitez nepoznatog identiteta koji je jedini u stanju suprotstaviti se bandi razbojnika, vodeći predstavu u svojevrstan happy end s bolno iskrenom porukom.
Priča koju su ispričali Ana Prolić i Dražen Ferenčina razlikuje se od Zagorkina izvornika što je i logično s obzirom na dvije drugačije književne vrste, ali i namjere i motivacije. Dok je Zagorka u prvi plan stavila ljubav, a proteže satiru u drugom planu, dramaturginja i redatelj odlučili su u prvi plan postaviti društveno-politički kontekst, poigravajući se s temom licemjerja, kukavičluka, neukusa, kiča i funkcioniranja osječke uprave pod tvrdim đonom Beča, igrajući otvoreno na cikličnost povijesti te komentirajući današnju poziciju Hrvatske naspram Europske unije, stanje u Slavoniji te osječku političku elitu. Zajedničkim snagama, Dražen Ferenčina i Ana Prolić stvorili su funkcionalnu, humoristično-satiričnu i vizualno pomaknutu cjelinu evidentno nadopunjujući jedno drugo. Ana Prolić tako je Ferenčini predala podatan, pitak, zanimljiv i osuvremenjen tekst koji je on iznimno vješto pretočio u scensku radnju. Zahvaljujući svim suradnicima, radnja je osim tematskim naznakama i dodatnim pojačavanjem lokaliziranosti (humoristično poigravanje s geografskim položajem, nazivima naselja te neizbježnim komarcima) i vizualno simbolički prenesena u suvremenost pa je scena (Igor Vasiljev) naizgled jednostavna, ali tehnički zahtjevna: uokvirena portalom koji predstavlja kutiju televizora kao glavnog medija danas, a dojam se upotpunjava i projekcijama u pozadini scene kada je slika televizora iz perspektive publike potpuna; veliki zlatni okvir kroz koji gledamo plemićku obitelj; sami planovi igre uklopljeni u scenografsku cjelinu i dodatno okarakterizirani svjetlom u kojima je svijet razbojnika u pozadini, a podjednako razbojnički svijet na prosceniju, aludirajući na prvenstvo lažnog morala.
Zanimljiv je i komentar na današnje sapunice pa scene sastanaka Krasanke i viteza gledamo i na sceni, ali i kao živu projekciju na televizoru koja čak i na kraju svake epizode ima odjavnu špicu, što se može čitati kao banalnost suvremenih medija koji nam ljubav prikazuju isključivo kroz televizijske sapunice. Atmosferu neukusa, pretjerivanja i kiča elite, Ferenčina je podvukao i uz pomoć simboličnih kostima Mirjane Zagorec koji su predstavljali svojevrsnu mješavinu baroka, neogotike i burleske (bogati i šareni kostimi nadahnuti barokom, ali s obnaženim nogama, korzetima, ptičjim gnijezdom, brodom i zamkom u perikama…). Također zanimljivo rješenje koje se uklapa u ovu pomaknutost bilo je i pojavljivanje viteza u formi ninja ratnika/Luka Skywalkera/Batmana što je u potpunosti opravdano romantičnim idealima s mitološkim primjesama koje vitez skrivanjem svog identiteta u narodu potiče, a na kraju i simbolično pretače u naraciji drugih izdižući svoju pojavnost u nešto više – kolektivnu snagu slavonskog duha koji će uvijek ustati kada Slavoniju dođe u veliku opasnost. Posve iznenađujući i bolno istinit je i sam kraj kada se na sceni/televizoru pojavljuje skype razgovor u kojem gledamo nekoliko mladića iz Dublina koji pjevaju Sin sam zlatnih žitnih polja, vračajući nas na jednu znakovitu repliku Marije Terezije: „Slavonci nikad nisu znali što bi sa svojom slobodom i Slavonijom.“
Ne smijem zaboraviti niti Nives Celzijus čije je pojavljivanje u potpunosti opravdano – carski savjetnik i grof Pejačević imali su slabost prema zanosnim kavanskim pjevačicama s izraženim seksipilom bez obzira na vokalne sposobnosti (poput današnje kreme) i Nives je to izvrsno odradila. Čak moram napomenuti za sve dušobrižnike koji su toliko zamjerali njezin angažman kako ne vidim smisao te scene kada nje više ne bude u podjeli. Kada se svemu dodaju i pirotehnički efekti, pojavljivanje živog konja na sceni (iako po mom mišljenju suvišno i nepotrebno), kaskaderski skokovi i akrobacije s nekoliko metara visine te iluzionistički trikovi, moram priznati da je tehnički iznimno zahtjevna i efektna predstava uspjela. Jedina zamjerka koju imam je trajanje od tri sata zbog dvije iznimno duge scene s pregršt replika na kraju prvog i drugog dijela koje usporavaju ključnu brzinu ritma. Da se taj dio samo malo utegnuo dojam bi bio vrhunski.
S obzirom da se radi o velikoj ansambl predstavi prvotno moram odati priznanje Draženu Ferenčini koji je napravio izvrsnu podjelu. Svakom ponaosob dodijelio je likove za koje je predvidio da će prihvatiti i odigrati besprijekorno i u tome je u većini i uspio. Već na samom početku istaknula se Petra Bernarda Blašković koja je bez greške uvjerljivo stvorila lik usplahirene grofice i dvorske dame. Atmosferu lažne moralnosti, neukusa i kiča izvrsno su obogatili glumačkim minijaturama Vladimir Tintor kao carski savjetnik i ljubavnik Marije Terezije te Vjekoslav Janković u ulozi prpošnog, feminiziranog i razmaženog grofa Ervina. Draško Zidar predstavio nam je nadasve simpatičnog i prepoznatljivog slavonskog muškarca u liku grofa Pejačevića kojemu su kulen i slanina važnija od bečkih gostiju i kuhanog povrća, dok je Sandra Lončarić Tankosić briljirala u ulozi njegove supruge u svim elementima glumačkog zanata. Na istoj razini bio je i Miroslav Čabraja (pandur Joško Ficulin) koji svakom izvedbom pokazuje kako stasa u sve većeg glumca kojemu nije problem igrati i ozbiljne i neozbiljne uloge, šarmantan, brz, precizan, vladao je svakom scenom u kojoj se pojavio i dizao energiju na višu razinu.
Aleksandar Bogdanović u ulozi Varnice pokazao se u najboljem svjetlu stvarajući pred publikom opasnog, grubog i dominantnog muškarca, a opet kontrirajući u potpunosti karakteru svog lika, prerušen u carskog savjetnika Webera. Na visini zadatka bili su i Matija Kačan (vitez) koji pokazuje potencijal za brzi razvoj, Radoslava Mrkšić (Varničina majka) koja je uvijek postojana u svojoj kreaciji, Ivan Ćaćić (grof Valentić) i Matea Grabić (Krasanka), koji su već dokazali ozbiljnost i snažnu scensku prisutnost, Ivana Gudelj (Magda Pejačević) koja u zadnje vrijeme napreduje iz predstave u predstavu, nadasve simpatičan i humorističan Aljoša Čepl (Attanacko, Varničina desna ruka) kao i Ivana Soldo Čabraja (Hela Pejačević), poslovično konstantan Davor Panić (vrač, vitezova desna ruka) te mladi Antonio Jakupčević (sluga na dvoru Pejačevića) koji polako pokazuje kako ćemo za njega još čuti. Jedini koji su nekako ostali izvan ovih dosega su Jasna Odorčić u ulozi Marije Terezije koja je bila nerazgovijetna i Duško Modrinić (provizor Zorislav Movrović) koji je jednostavno izgledao kao da nije svim srcem u predstavi. Teško bi bilo nabrojati i ostalih dvadesetak sudionika, ali zasigurno mogu reći kako je svatko od njih dao sve od sebe i u potpunosti ispunio zadatak koji je dobio.
Prva ovosezonska dramska premijera HNK-a u Osijeku još je jednom potvrdila visoku razinu cjelokupnog pogona osječkog HNK-a – od ansambla, tehnike, maskersko-vlasuljarske radionice do krojačnice, rasvjete, tona i radionice za dekor i scensku opremu. Izvrstan posao obavila je Ana Prolić koja je već dokazala svoj istančan smisao za dramatizaciju, a Ferenčina je još jednom potvrdio da može i zna kad hoće. Ova predstava neće nikoga ostaviti ravnodušnim kako zbog redateljskih, dramaturških, kostimografskih i scenografskih rješenja, tako i zbog ansambla te društveno angažiranog vapaja koji pokušava probuditi slavonski duh koji nam je ponovo potreban kao i uvijek kad nam je bilo najteže.
© Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 8. siječnja 2017.
Marija Jurić Zagorka
Vitez slavonske ravni
redatelj Dražen Ferenčina
premijera 9. prosinca 2016.
dramatizacija i dramaturgija Ana Prolić, autor glazbe Igor Karlić, scenograf Igor Vasiljev, kostimografkinja Mirjana Zagorec, oblikovatelj svijetla Ivo Nižić, scenski pokret Alen Čelić, koreograf Vuk Ognjenović, asistentica redatelja Petra Bernarda Blašković, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Zrinka Stilinović
izvode: Jasna Odorčić (Carica Marija Terezija – austro-ugarska kraljica), Vladimir Tintor (Weber – carski savjetnik), Petra Bernarda Blašković (Carska dama (Gabrijela) – grofica, Jedna od dvorskih dama na Bečkom dvoru), Vjekoslav Janković (Mladi grof (Ervin) – pripadnik zlatne (plemićke) mladeži), Miroslav Čabraja (Joško Ficulin – pandur iz Tvrđe), Draško Zidar (Grof Pejačević – vlasnik dvorca u Retfali), Sandra Lončarić Tankosić (Grofica Pejačević – grofova supruga), Ivana Gudelj (Magda Pejačević – njihova kći), Ivana Soldo Čabraja (Hela Pejačević – Magdina sestrična), Matea Grabić (Krasanka), Ivan Ćaćić (Grof Valentić), Duško Modrinić (Zorislav Movrović – provizor u dvorcu grofa Pejačevića), Matija Kačan (Dragomir Orlić – vitez), Davor Panić (Vrač – vitezova desna ruka), Antonio Jakupčević (Gašo – sluga u dvorcu grofa Pejačevića), Aleksandar Bogdanović (Stojan Varnica – razbojnik koji hara i gospodari Slavonijom), Aljoša Čepl (Attanacko – Varnicina desna ruka), Radoslava Mrkšić (Stana Varnica – majka razbojnika Stojana Varnice), Dina Vojnović (Sluškinja – u dvorcu grofa Pejačevića), Nives Celzijus), Dina Vojnović (Pjevačica na dvoru grofa Pejačevića), Snježana Horvat/Marijana Witovsky, Ivona Pruti/Sara Epifany Erceg, Vanja Dušić/Vuk Ognjenović, Mislav Šimić, Zrinka Stilinović (Dame i Gospoda na dvoru), Filip Hozjak, Davor Solanović, Danijel Novoselac (Radnici na bečkom dvoru), Zorislav Štark (Dvorjanin), Zvonimir Ivanović (Kuhar), Snježana Horvat / Marijana Witovsky, Ivona Pruti / Sara Epifany Erceg, Zrinka Stilinović (Pomoćne sluškinje na dvoru), Filip Hozjak, Davor Solanović, Domagoj Mrkonjić, Krešimir Jelić, Danijel Novoselac (Razbojnici), Tatjana Milohanić / Đenita Hajdarević (Timariteljica), Gaia (Pas), Kviki (Konj)
Dvorski glazbenici: Ioan Pauna (violina), Vilim Škreblin (violina), Irena Kranjčević (violončelo), Kristina Tomljanović (flauta)
Piše:

Biskupović