Do Sjevera i natrag

Zagrebačko kazalište lutaka: Hans Christian Andersen – Petra Mrduljaš, Snježna kraljica, red. Dario Harjaček

• 
  
  Snježna kraljica u Zagrebačkom kazalištu lutaka dojmljiva je predstava. Već u prvim trenucima otkriva se najjači adut – stalno promjenjiva, atraktivna scenografija u kojoj nadopunjujući se surađuju projekcije, scenografija i svjetlo. Slike stvaraju atmosferu, daju akcente priči, često se izmjenjuju, čak i unutar istog mjesta radnje, jer scenografija je živa, mijenja se (i) ovisno o događanju koje prati. Na primjer, u prvoj, ugođajno možda najsnažnijoj slici, s male krovne terase zajedno s Kajem i Gerdom gledamo panoramu grada, krovove i kućice, pitomo okružje poznatog i doma, kad li iznenada pramen tamne magle najavi nevolju. Dramatizacija prati izvornik, pri čemu u njega upisuje motiv kružnog kretanja četiri godišnja doba. Sve kreće iz proljeća, koje je prikazano uz ruže na balkonu, baku i dom, sreću i zajedništvo. Ljeto vodi Gerdu u cvjetnjak vječne mladosti i ljepote, u zaborav svih briga, točnije, u zaborav. Jesen je obilje i bogatstvo na kneževskom dvoru, Gerdi se nudi ugled i komfor, prikladno prikazani kroz raskošnu ponudu hrane. Zima je zaleđena ljepota u kojoj nema života, jer to je cijena za trajni sklad i savršenost.
  
  Ishodište takve interpretacije lako se raspoznaje u Andersenovom izvorniku, gdje Snježna kraljica Kaju daje slagalicu koju mora sastaviti da bi bio svoj gospodar – riječ vječnost. Andersen stavlja naglasak na suprotnost razuma i osjećaja, nazivajući Kajevu igru s lijepim slikama pod skutom Snježne kraljice ledenom igrom razuma. Riječ vječnost u Andersenovoj se priči sama sastavlja tek kad se Kajevo srce odledi i oko očisti, jer emocije su pravi put do razumijevanja i savladavanja svijeta i života. U predstavi je težište pomaknuto prema ideji o promjeni kao jedinoj stalnoj osobini života i svijeta. To je pouka koju Gerda i Kaj, a s njima i publika, moraju naučiti – treba prihvatiti ciklično kretanje prirode, života, treba prihvatiti promjenu. Bjegovi u razne vrste zaborava ili zaleđivanja ne vode dobru. Razumna je to pouka, rekla bih, možda i suvremenija od prikazivanja sukoba između razuma i osjećaja.
  
  Drugo osuvremenjivanje u predstavu ulazi preko malko promijenjenog motiva ogledala. Kao pokretač priče, ogledalo i dalje funkcionira jednako, njegove krhotine zaleđuju Kajevo srce i zamućuju mu pogled. Ali, đavolje Andersenovo ogledalo, koje svakoga prikazuje ružnim i iskrivljenim, transformirano je u predstavi u ogledalo koje se ruga Kaju zbog toga što je premekan, što se druži s Gerdom i gleda ruže, što je curica. Ljutiti Kaj razbija takvo ogledalo i postaje bezobrazan, neugodan i konačno odlazi sa Snježnom kraljicom, najljepšom ženom na svijetu. Izmjena u priči zanimljiva je jer govori o dječačkom problemu odrastanja, o grubosti kao neizostavnom dijelu muškog identiteta kakvog nameće kultura, i uz dominantnu perspektivu ženskog lika, nudi i mušku, čiji luk promjene u odrastanju postaje potencijalno jednako zanimljiv. Ipak, predstava ne razrađuje dalje tu zanimljivu mogućnost koju otvara, tako da ostaje u okviru klasičnog tumačenja: ženska upornost i ljubav spašavaju zalutali muški lik, ni ovdje Kaj ne prolazi svjestan proces, nego je naprosto spašen.
  
  Mladoj su publici posebno impresivni trenuci u kojima se pojavljuje Snježna kraljica. Svaki je put to dovoljno zastrašujuće da se djeca priviju uz roditelje (a bilo je i suza na premijernoj izvedbi, gdje obično ima i mlađe djece nego što bi bilo prikladno). Dojam stvara prije svega glazba i zvukovi koji ledenu kraljicu najavljuju. Glazbeni fragmenti i inače odlično naglašavaju momente u radnji, čak i animaciji, što pokazuje visoku uigranost ansambla, oživljuje događanje na sceni, najčešće duhovitošću. Songovi se, nasuprot tome, slabije povezuju s ostatkom predstave.
  
  Predstava nije sasvim harmonično dotjerana. Na primjer, obrazac četiri godišnja doba malo puca kad stignemo na Sjever. Razbojnička obitelj, kao i stara Laponka, dio su zime, ali neke druge zime od one kod zaleđene Snježne kraljice. Logika priče ipak je sačuvana, jer oni pomažu Gerdi da zima ne bi vječno trajala. Osim toga, scena s razbojnicima odudara od ostatka predstave puno naglašenijom karikaturalnošću. To se vidi i u izgledu lutaka, proporcije su drugačije nego kod ostalih likova s namjerom prikazivanja grotesknog, i u ponašanju, stara se razbojnica, na primjer, opija do besvijesti. Naiđe i poneka neurednost u likovnom izrazu, u cvjetnjaku zaborava, na primjer, cvijeće je prikazano istovremeno na više načina, od slike livade, cvjetova u grmovima do ogromnih živih cvjetova s kojima Gerda razgovara. Predstava je animacijski fino uigrana, međutim govor je zapostavljen, artikulacija povremeno ide do ruba razumljivosti.
  
  Lutke (a s njima i glumački ansambl) kao da su prigušeni stalno promjenjivom, živom scenografijom i efektima. Ipak, u ključnim trenucima sve staje, kao da se svijet zaustavi da bismo zajedno s Kajem i Gerdom proživjeli najvažnije trenutke njihovog putovanja do Sjevera i natrag.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 24. siječnja 2017.
  
  Hans Christian Andersen – Petra Mrduljaš
  Snježna kraljica
  redatelj Dario Harjaček
  premijera 2. prosinca 2016.
  lutke Vesna Balabanić, scena Vesna Režić, skladatelj Frano Đurović, svjetlo Igor Matijevac
  izvode: Katarina Perica Kirin, Jadran Grubišić, Marina Kostelac, Andrea Baković, Matija Prskalo, Boris Mirković, Mario Mirković, Janko Popović Volarić, Adam Skendžić

Piše: