Prenošenja osjećaja

Umjetnička organizacija Gllugl, Varaždin: Tamara Kučinović i ansambl, Dindim, red. Tamara Kučinović

• 
  
  Jednostavnost u kontekstu emocionalnosti, moglo bi glasiti temeljno određenje lutkarske predstave Dindim, koju je premijerno izvela Umjetnička organizacija Gllugl u Centru za mlade grada Varaždina, u režiji Tamare Kučinović, koja je zajedno s ansamblom (čine ga Sara Ipša, Nikša Eldan i Goran Guksić) potpisana i kao autorica predstave. Podnaslov, koji je dodan neobičnom imenu predstave, a koji ju određuje kao djelo o nježnosti, potvrđuje autorsku potrebu da u priči o starcu Joau i pingvinu Dindimu, prema autorskim navodima preuzeta iz dnevnih novina, oblikuje kao nosilac te snažne, a istovremeno suptilne i mnogostruke emocije, nježnosti.
  
  Priča u kojoj se ta emocija događa i prenosi na scenu sasvim je jednostavne strukture, no pokazuje paletu emocionalnih odnosa i impresija svojih likova. Naime, starac Joao živi na obali negdje na južnoj polutci, u Brazilu, usamljen u svojoj kućici i čamcu, kojim izlazi na more u ribolov. Na obali njegova usamljenog komadića zemlje pojavljuje se jednoga dana, potpuno iznenada i neočekivano pingvin, kojeg će kasnije imenovati Dindim. U svojim blago komičnima, a zapravo vrlo brižnim i nježnim pokušajima njegova spašavanja, Joao se veže uz Dindima te ga unatoč shvaćanju da prema uputama veterinara Dindima treba vratiti u njegovo prirodno okružje daleko od Joaove obale – odlučuje zadržati, a isto svojim postupcima, upornim vraćanjem i pokazivanjem emocija na svojstven način, kao želju oblikuje i životinja.
  
  Emocionalna kontekstualizacija i želja da se oblikuje njezin čist oblik, koji neće biti anakron ili nadodan, nego će proizlaziti iz samih događaja na sceni i postupaka likova, pokazao se u ovoj Glluglovoj predstavi zadatkom kojem se pristupilo uvažavanjem i stalnim podsjećanjem na oksimoron složene jednostavnosti. Tako, dok se priča o Joau i Dindimu oblikuje sasvim jednostavno, u okvirima svojstvenima Ono što u ovoj predstavi čini potvrdu prvog dijela oksimorona, dakle jednostavnosti, je susret pingvina i čovjeka, poveznih slučajnim susretom uvjetovanim geografskim kretanjima pingvina u potrazi za hranom i ribara koji, u svojoj osamljenosti, provodi vrijeme u smiraju od tradicionalnog ribarenja kojim se, vjerojatno, bavi cijeli život. No, drugi dio, onaj o složenosti, ne oblikuje se u priči, a ni u autorskoj potrebi za njezinim nadopunjavanjem programskim jezikom i izražavanjem vlastitih ideja kroz predstavu, nego emocionalnošću upisanom u likove i situaciju u kojoj su se našli zahvaljujući slučajnosti.
  
  Dindim time pokazuje kako je nježnost, osjećanje i odnos bez nadomjestaka, posebnih interesnih razloga ili barem opravdanja, osim jednostavnosti i ljudske potrebe za emocionalnošću, moguć i potreban, izražavajući ga kazališnim jezikom u kojem nema dociranja ni objašnjavanja nego prenošenja emocije upisane u događaje i likove koji u njima sudjeluju. Prenijeti jednostavnost nije jednostavna zadaća jer dolazi uz potrebu za stalnim podsjećanjem i ispitivanjem autorskih postupaka i njihovih odgovora na postavljene ciljeve, pazeći da se ne zapetljaju i izgube u pokušajima objašnjavanja nečeg oksimoronski istovremeno složenog i jednostavnog. Dodatno, Dindim kao svoj integralni element sadrži i dozu specifičnoga humora situacije, ali i lika (starac Joao u svojoj jednostavnoj kompliciranosti, primjerice u puštanju Dindima u kuću ili razgovorima telefonom s veterinarom), što doprinosi zahtjevnosti zadatka ove lutkarske predstave.
  
  Glluglovci predvođeni redateljicom Tamarom Kučinović na postavljene zadaće odgovaraju preciznim kreiranjem likova i situacije u kojoj se oni nalaze, slijedeći obrazac novelističkog pripovijedanja, bez viška, ali i bez mnogo manjka. Sve je u Dindimu rečeno kroz odnose između Joaa i pingvina Dindima, njihovim ponekad komičnim, a ponekad sjetnim emocijama, među kojima se opravdano ističe nježnost, obojenim odnosima, bez potrebe dodavanja i objašnjavanja kako bi one došle do publike. Istovremeno, Dindim je i vrlo kvalitetna lutkarska predstava u kojoj se koristi niz različitih sredstava u kreiranju scene – od vode (za čamac i plovidbu, scena Petra Nevžale) do izvrsnog, ambijentalnog svjetla (u oblikovanju same redateljice) te glumačkih pokreta u animaciji lutaka (koje su, uz veliku pažnju za detalje, rad Ivane Živković i Sheron Pimpi-Steiner), uz inventivno imitiranje glasanja pingvina uz pomoć zviždaljki.
  
  Sve to čini ovu predstavu, promatrano iz pozicije izvedbenih tehnika, složenim zbirom postupaka ujedinjenih u lutkarskom kazalištu, a na koji su izvođači Sara Ipša, Nikša Eldan i Goran Guksić, uz minimalne nepreciznosti (prvenstveno zbog složenosti u animaciji pokreta lutaka), odgovorili vrlo kompetentno i znalački, pokazujući tako visoku razinu svog lutkarskog umijeća. Zaključno, Dindim je predstava koja dobro oblikuje i prenosi čistoću i složenu jednostavnost emocije u odnosu čovjeka i pingvina, pokazujući se tako kao kvalitetna predstava, pogodna za impresiju, doživljaj nježnosti u svakoj generaciji i kontekstu.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 12. svibnja 2017.
  
  Tamara Kučinović i ansambl
  Dindim
  redateljica Tamara Kučinović
  premijera 6. travnja 2017.
  scenograf Petar Nevžala, lutke Ivana Živković i Sheron Pimpi-Steiner, glazba Marko Hrašćanec, oblikovanje zvuka Petar Eldan, oblikovanje svjetla Tamara Kučinović
  izvode: Nikša Eldan, Sara Ipša, Goran Guksić; pripovjedač Zvonko Zečević

Piše: