Sloboda izbora

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku Edward Albee, Zoološka priča, red. Miroslav Čabraja

• 
  
  Edward Albee jedan je od najvećih američkih dramatičara svoje generacije te je predvodnik promjene u jednom od dva dominantna pravca američke drame koji su kategorizirani s obzirom na stav prema američkom snu i ostvarenjima svojih junaka. Prvi je subverzivna drama koja prikazuje isključivo neuspješne pokušaje slijeđenja američkog sna, takozvane loosere (gubitnike), a drugi je afirmativna, ona koja prikazuje likove koji su uspjeli pobijediti i ostvariti svoje ciljeve. Taj subverzivni pravac, dolaskom Albeeja na scenu, promijenio je piščev stav prema svom looseru. Dotad se neuspjeh prikazivao kao grijeh, dok Albee mijenja pravila igre i započinje pravac u kojem se u koncept američkog sna više ne vjeruje, a gubitništvo više nije grijeh, nego se smatra slobodom izbora. Promjena započinje upravo Zoološkom pričom napisanom već nekako davne 1958. godine, premda je njezin sadržaj itekako aktualan i dan danas.
  
  Radnja priče odvija se jednog nedjeljnog poslijepodneva u Central Parku u New Yorku gdje naizgled uspješan i samozadovoljan Peter (Aleksandar Bogdanović/Vladimir Tintor) redovno provodi vrijeme pušeći i čitajući knjige. Iznenada se u parku pojavljuje Jerry (Vladimir Tintor/Aleksandar Bogdanović), looser, lošeg fizičkog izgleda, pokrpane odječe, koji prekapa po kantama smeća tražeći plastične boce. Na Jerryjevo inzistiranje njih se dvojica polako upuštaju u fragmentirani, skicoidan razgovor u kojem isprva Jerry samo postavlja pitanja Peteru, ne otkrivajući ništa o sebi. Kako se radnja zahuktava i jedan i drugi počinju se razotkrivati pa saznajemo da su Jerryju roditelji umrli, da živi u teškim uvjetima, da nema prijatelja, da ima sklonost prema životinjama s kojima misli da komunicira bolje nego s ljudima...
  
  Jednako tako i Peter počinje skidati svoju lažnu fasadu pa nam kroz njegove male reakcije koje provocira Jerry postaje jasno kako niti on nije zadovoljan svojim životom, kako bježi od kuće u park, kako je nesretan što nije dobio muško dijete, kako supruga voli mačke pa ih je morao prihvatiti. Sve u svemu i jedan i drugi žive živote koje zapravo ne žele, a ne mogu se promijeniti. Kad obojica odbace svoje maske, kada se istina obruši i na Jerryja i na Petera u svoj svojoj surovosti, u gotovo animalnoj borbi na život i smrt, Jerry pravi svoj izbor. Nadu pronalazi u smrti bacajući se na nož koji Peter drži u ruci. Zadnji trenutci protječu u Jerryjevoj zahvali Peteru što mu je pomogao, dok Peter naziva hitnu pomoć, a javlja mu se agent koji ga obavještava da su sve linije zauzete te da pričeka na vezi.
  
  Redatelj je očigledno htio intenzivirati sudar dvaju svjetova te naglasiti kako junaci potječu iz dva potpuno suprotna, a istovremeno jednako gorka svijeta koji se manifestiraju i danas, zadržavajući pritom osnovne zadatosti originala. Priča se otvara Jerryjevom pjesmom koju izvodi na mikrofonu, a završava stihovima „A ničeg sem tuge nema sad“. Mikrofoni, električna cigareta, mobitel, plastične boce, evidentni su alati osuvremenjivanja poruke, ali služe i unutar priče kao ekspozicija i različiti simboli suvremenosti. Na mikrofonima se tako na primjer izgovaraju riječi koje su u drami označene da se izvode glasno, vičući, a istovremeno pojačavaju ispraznost vapaja u pomoć koji ostaje odzvanjati u bučnoj tišini kao kada Peter zaziva policiju u parku, kada Jerry intervjuira Petera ili kada Peter zove hitnu pomoć, a nitko ne odgovara. Scenografija i kostimografija su minimalističke, dvije klupe, lišće na podu, lampa u parku i suvremeni kostimi, Jerry u jeans hlačama, duksu i tenisicama, Peter u odijelu.
  
  Moja zamjerka je da se izvedba igra na velikoj sceni HNK s otvorenim gledalištem što je umanjilo dopiranje emocija do publike. Ova drama zahtjeva komorniju izvedbu te bi rješenje u kojem publika sjedi na sceni i okružuje glumce pridonijelo atmosferi. Osim toga, oba glumca igraju obje uloge te se nije znalo tko će nastupiti u kojoj ulozi na premijernoj izvedbi. Osobno nisam imao ništa protiv doći dva dana za redom i vidjeti obojicu u istim ulogama, ali nisam siguran koji je zapravo efekt toga jer sam jedan od rijetkih koji je bio na obje izvedbe.
  
  Kao što niti u izvorniku nema olakšavajućih elemenata za glumce tako se i u ovoj izvedbi išlo na čistu glumačku vještinu koju su obojica izvođača u obje uloge pokazali na zavidnoj razini. Tako Bogdanović izvrsno drži fokus u liku ozbiljnog Jerryja od početka do kraja dajući mu malo čvršći i suzdržaniji stav prema Jerryju, dok Tintor emocionalno uvjerljivo boja karakterne nijanse i pomake u ponašanju ispijenog i propalog loosera Jerryja. Jednako tako i Tintor drži pažnju u liku Petera, ali daje mu malo mekše karakterne crte, dok Bogdanovićev Jerry izgleda trunku opasnije i mračnije od Tintorovog. Svaki pojedinačno ima vlastitu perspektivu lika, svoju posebnu gestu, mimiku, reakciju na suigru partnera, drukčiju nijansu emocije kojom donosi svoju priču.
  
  Posljednja ovosezonska dramska premijera HNK-a u Osijeku još je jedna dobra predstava u nizu. Priča funkcionira, tematski je aktualna, a zanimljivo je i pogledati dva dramska prvaka HNK-a u istim ulogama. Na vama je da izaberete koga želite gledati ili da pogledate obje verzije. Sloboda izbora je, kao što je slučaj i s Albeejevim junacima, samo na vama.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2017.

Piše: