Od operete do kabareta
41. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 2. – 21. lipnja 2017.: Slovensko narodno gledališče Nova Gorica: The Tiger Lillies, Julian Crouch, Phelim McDermot, Peter Kušter, red. Ivana Djilas
-
Bizarna opereta (prema podnaslovu predstave) SNG-a Nova Gorica Peter Kušter nastala je prema iznimno uspješnoj i nagrađivanoj junk operi (kako su je njeni autori nazvali) Shockheaded Peter kojoj je ishodište u slikovnici Der Struwwelpeter oder Lustige Geschichten und drollige Bilder koju je još 1845. objavio njemački psihijatar i pisac Heinrich Hoffmann. On ju je kreirao kao božićni poklon svom trogodišnjem sinu. Ne znam koliki je odjek kod nas imalo izdanje hrvatskog prijevoda pod nazivom Janko Raščupanko ili Vesele priče i šaljive slike: za djecu od 3 do 6 godina, koje je u prijevodu Gorana Kauzlarića izdala Andromeda 1993. uoči stopedesetgodišnjice prvog njemačkog izdanja, ali se sjećam da sam kao dječak jednog davnog hrvatskog Janka Raščupanka našao zaboravljenog u drugom redu obiteljske knjižnice još pedesetih godina prošlog stoljeća i da me knjiga prestravila, jer su priče u njoj željele odgajati djecu strašeći ih drastičnim posljedicama bilo koje nepodopštine – dječak koji ne jede juhu umire, djevojčica koja se igra šibicama izgori, dječaku koji siše palac odrežu taj prst... Pokazuje to da su se od sredine devetnaestog stoljeća i psihijatrija kojom se Hoffmann bavio, a i roditeljska ljubav i način odgoja toliko promijenili da Janko Raščupanko djeluje nedvojbeno šokantno, iako u njemu sadržani horor može privući nemali broj ljubitelja tog žanra.Šok i strava vjerojatno su potakli britanske autore da na temelju ove mračne pedagoške poeme stvore provokativan komad. Autori teksta Julian Crouch i Phelim McDermot u vrijeme njegova stvaranja bili su istaknute ličnosti fringe (tj. rubnog ili u nas uobičajenije - neinstitucionalnog) teatra da bi nakon uspjeha ove junk opere nastavili uspješne karijere u komercijalnom kazalištu, dok su dosljedniji svojim prvotnim idejama ostali tvorci glazbe - tročlana skupina The Tiger Lillies, koju se nerijetko označavalo kao brehtijanski punk band. Njihova se glazba oslanjala na songove Bertolta Brechta i Kurta Weila, posebice Prosjačku operu, a uz to i na berlinske kabarete nakon Prvog svjetskog rata.
Dio toga vidljiv je i u predstavi SNG Nova Gorica, ali prijelaz iz junk opere u bizarnu operetu Petera Kuštera nije tek jezična dosjetka nego ukazuje i na niz drugačijih i originalnih rješenja. Redateljica Ivana Djilas još je jače naglasila elemente apsurda i horrora, pa se moglo u šminki i maski (oblikovateljica Tina Prpar) i načinu glumačke igre nazrijeti i stanoviti utjecaj Tima Burtona i njegovih filmova Bubimir (Beetlejuice, 1988) i Sweeney Todd: Ðavolji brijač Fleet Streeta (Sweeney Todd: The Demon Barber of Fleet Street, 2007), a možda još i više popularne TV-serije Adams Family u kojoj je horor ipak prevladan crnim humorom. Uz sugestivnog Kristijana Gučka kao ceremonijalmajstora, i čitav je glumački ansambl (Ana Facchini, Peter Harl, Gorazd Jakomini, Patrizia Jurinčič Finžgar, Jure Kopušar, Matija Rupel, Marjuta Slamič i Andrej Zalesjak) bio savršeno uvježban i dojmljiv ne samo u interpretaciji teksta nego i pjevački, uz jednako uspjelu animaciju lutaka koje su predstavljale djecu čiji je neposluh završavao tragičnim posljedicama. Lutke je kreirala Barbara Stupica koja je, poigravajući se elementima viktorijanskog kazališta, kao scenograf napravila vizualno efektnu ali i vrlo funkcionalnu manju pozornicu na pozornici ispred koje je bio i mali prostor za orkestar - trojicu glazbenika (Joži Šalej, Boštjan Narat i Blaž Celarec) koji su vrhunski stvorili atmosferu nekadašnjih pučkih predstava, a tome su uspješno pridonijeli i kostimi Jelene Proković koji su podsjećali na Englesku devetnaestog stoljeća – na njihovu namjernu otrcanost i skromne uvjete u kojima je stvarala većina tadašnjih kazališta.
Izvanredno redateljski i interpretatorski dotjeran, Peter Kušter je započeo kao poigravanje sa scenskom iluzijom, nastavio se provokativnim groznim kaznama djece i činilo se da će se dovinuti do dramaturški čvrsto organizirane cjeline koju će se zbog njene neobičnosti moći s pravom nazvati bizarnom operetom što će prema pričama iz Janka Raščupanka uspostaviti neki kritički odnos ili na temelju njih pokazati odnos novogoričkih kazalištaraca prema odgoju (a možda i šire - i nasilju autoritarnih moćnika) nekad i danas. Nažalost, postupno se predstava pretvarala u niz jednako važnih točaka koje takvim nizanjem nisu nudile neki dublji uvid u teme i probleme koje je događanje na sceni doticalo na uvijek vrlo sličan način. Zato se bizarna opereta kao moguća kazališna cjelina složenijih značenja postupno pretvorila u nizanje zasebnih crnohumornih kabaretskih točaka s elementima horora. Neke su od njih bile vrlo efektne, ali predstava nije uspijevala zaći ispod površine vizualne atraktivnosti.
Piše:

Kurelec