Spektakularan (anti)teatarski doživljaj

41. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 2. – 21. lipnja 2017.: Theater Dortmund, Samuel Beckett, Svršetak igre (Endspiel), red. Kay Voges

• 
  
  Svršetak igre (1957) je uz U očekivanju Godota (1953) najreprezentativniji komad Samuela Becketta koji je uz Eugènea Ionesca, Arthura Adamova i Jeana Geneta najznačajniji a i najradikalniji tvorac antiteatra, najvažnije kazališne tendencije neposredno nakon Drugoga svjetskog rata koja potpuno raskida s tradicijom građanskog teatra. Svršetak igre zbiva se u nedefiniranom sivom prostoru u kojem životare dva invalidna lica – nepokretni i slijepi Hamm i Clov, možda njegov sluga koji ulazi i izlazi s pozornice i svaki put na isti način konstatira da je zemlja pusta, a da iza isto tako prazne plaže postoji more na kojem nema ničega. Već u samom početku naznačuju da radnje nema, da čekaju kraj koji će možda doći u vremenu koje više ne postoji. Zato izmjenjuju iste replike koje pokazuju da bi se možda željeli razići, ali su toliko vezani da to ne mogu. Ako je to možda i bilo prijateljstvo, ono je danas već zaboravljeno i njih dvojica postoje zato da bi jedan drugome odgovarali na replike.
  
  Da dubljih odnosa, pa ni drame među likovima ne može biti, dokazuju Hammovi roditelji svojim povremenim pojavljivanjem iz kanti za smeće u kojima žive. To dvoje epizodista unose najviše humora u mračno utočište koje je u kazališnom smislu vrhunac nedogađanja tj. istinski antiteatar kao slika besmislenosti i patnje ljudskog življenja. Komad se ubrzo igrao na mnogim europskim scenama, a najčešće je postavljan kao slika egzistencije nakon nuklearnog rata o kojem se u vrijeme njegovog nastanka svakodnevno razmišljalo kao o neposrednoj prijetnji. Na takav ga je način 1958., samo godinu dana nakon praizvedbe, redateljski vrlo dojmljivo postavio Mladen Škiljan u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas DK Gavella).
  
  No vremena, a i mentalitet gledatelja, u više od šest desetljeća od nastanka Svršetka igre znatno su se promijenila te se taj izniman Beckettov tekst više ne izvodi često. Jedan od najoriginalnijih i najsamosvojnijih njemačkih redatelja Kay Voges (rođen 1972.), od 2010. intendant kazališta u Dortmundu, postavio je u tom teatru izrazito osobnu viziju tog komada. U njoj je kazališni univerzum Svršetka igre poprilično različit od Beckettovog koji je odbacio ne samo postojeći svijet – pretvarajući ga u ostatak u kojem rijetki preživljavaju nakon apokalipse, nego i bitne odrednice dotadašnjeg kazališta – mjesto, radnju, vrijeme, pretvorivši lica u invalidne ostatke u kojima se nazire tek neznatan dio nekadašnjih ličnosti. Za Vogesa (i dramaturge Dirka Baumanna i Thorstena Biheguea) ti elementi, izgleda, pripadaju povijesti kazališne umjetnosti, pa se njegova lica ne kreću u ostatku prostora preostalog od nekadašnjeg svijeta nego u svijetu umjetnosti, bitno promijenjenom u proteklih više od pola stoljeća.
  
  Efektna scenografija Michaela Sieberock-Serafimowitscha bijelom je bojom iscrtana stilizirana soba na crnoj pozadini (kao kredom na školskoj ploči) koja očito asocira na kvadrat stripa (a vrlo slično su zamišljeni i uspjeli kostimi Mone Ulrich). U tom su prostoru zarobljena dva glavna lika (epizode Hammovih roditelja Voges je izbacio, vjerojatno držeći da su čak i groteskni ostaci obiteljskih odnosa neprimjereni njegovoj viziji Svršetka igre), pa čak ni Clov ne uspijeva izaći kroz nacrtana vrata koja se pokazuju pravima, a iza nacrtanih prozora koje je također moguće otvoriti ista je crna površina na kojoj velikim slovima piše NULL (njem. nula, ništica). Pritom su čak i imena protagonista promijenjena, pa je u tumačenju Franka Gensera Clov postao Lum, a Hamm Uwea Schmiedera naziva se Purl. Ta su imena isti izvanredni glumci nosili kao protagonisti u Vogesovoj također dortmundskoj režiji multimedijalne izvedbe Nekoliko vijesti o svemu (Einige Nachrichten an das All) mladog autora Wolframa Lotza (1981), koje je filmska verzija nagrađena na nekoliko međunarodnih festivala eksperimentalnog filma.
  
  Izvrsni su glumci neke sličnosti lica iz Beckettova i Lotzova komada povezali na osobit način, pa pomalo nalikuju na dva klauna zaostala nakon prestanka postojanja cirkusa, zarobljena u stripovskom kvadratu. Frank Genser kao Lum (Clov) većinu vremena hoda kružeći ogromnim grotesknim koracima oko partnera, tražeći kombinacijom komike i rezignacije način kako napustiti i njega i skučeni prostor u kojem se nalaze, ali mu to ne uspijeva ne samo zbog toga što izvan te stilizirane sobe nema ničega nego i zbog odnosa s onim drugim. U tom je odnosu donekle zadržan Beckettov ostatak klasnog odnosa gospodara i sluge, iako je ovdje vidljivije nego kod Becketta Purl (Hamm) povremeno spremniji rastati se od Luma, a i zahtjevi da Purl nešto učini zbog njega više su potaknuti time što on nepokretan i slijep to ne može napraviti nego zbog toga što bi imao neku moć (ili prisjećanje na nju). Uwe Schmieder izvanredno koristi ograničene mogućnosti interpretacije (nemogućnost kretanja, oči iza crnih naočala) da bi ostvario dvojnost lika koji pomalo ironično pokazuje kako sve što vidimo i čujemo možda i nije takvo kakvim se čini i da su protagonisti zarobljeni u istom prostoru i osuđeni na iste (često ponavljane) dijaloge te da je govor ono jedino po čemu još postoje u jednom potpuno artificijelnom svijetu kvadrata stripa koji je nestao, te da je čekanje vlastitog kraja koji će možda doći ne samo smisao nego i jedini oblik njihovog postojanja.
  
  Unatoč redukciji, Vogesov Svršetak igre je ne samo vrlo originalan nego i spektakularan (anti)teatarski doživljaj u kojem uz poneki efekt svjetla Rolfa Giesea veliku ulogu ima oblikovatelj zvuka Mario Simon, koji je na neki način treći protagonist. On zapravo vodi čitavu predstavu, prateći svaki pokret i svaku riječ zvukovima koji postaju dominantan doživljaj, a ujedno i označavaju ne samo prostor i (ne)događanje nego i svijet nestajućih umjetnosti u kojem Purl i Lum čekaju kraj. To je bitan prinos Kayu Vogesu u definiranju nestajućeg svijeta današnjeg Svršetka igre, primjerenog suvremenom mentalitetu publike. Naizgled bitno različita od Beckettovog teksta, predstava Theatera Dortmund i svojim iznimnim predstavljačkim dometima i dubljim značenjskim slojevima izvanredan je i autentičan doživljaj neprolazne vrijednosti Beckettovog remek-djela.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 27. lipnja 2017.
  
  Samuel Beckett
  Endspiel (Svršetak igre)
  redatelj Kay Voges
  scenograf Michael Sieberock-Serafimowitsch, kostimografkinja Mona Ulrich, oblikovatelj zvuka Mario Simon, svjetlo Rolf Giese, dramaturgija Dirk Baumann, Thorsten Bihegue
  izvode: Frank Genser (Clov / Lum), Uwe Schmieder (Hamm / Purl)

Piše: