Viktorija kazališta

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2017., Marin Držić: Viktorija od neprijatelja, red. Ivica Boban

• 
  
  Povodom 450 godina od smrti najvećeg hrvatskog komediografa Marina Držića kao drugi premijerni ovosezonski naslov Igara izvedena je Viktorija od neprijatelja, svojom kazališnom inscenacijom osvojivši srca svekolike publike. Smijehom i grijehom.

  Marin Držić dolazi iz poznate građanske trgovačke obitelji, koja je za Držićeva života proživjela financijski slom, nećak je pjesnika i dramatičara Džore Držića; djevojačko prezime majke je Kotruljević, iz koje dolazi poznati gospodarski pisac i diplomat Benko Malo je podataka, a još manje vjerodostojnih podataka o pjesnikovu životu. O njegovu osnovnom obrazovanju nema podataka. Najstariji dokumenti o Držiću povezani su s njegovim imenovanjem 1526. godine na mjesto jednog od dvojice rektora crkve Svih svetih, Od Domino, u Dubrovniku i tom su mu prigodom uručeni ključevi crkve te oltarna pala. Držić je u to vrijeme svećenički pripravnik. U veljači 1538. godine izabran je za orguljaša u Katedrali, a nekoliko mjeseci kasnije Vijeće umoljenih dodjeljuje mu novčanu potporu za daljnju naobrazbu. Godine 1541. boravi kao student u Sieni, gdje Senat 12. lipnja prihvaća njegovu kandidaturu za rektora studentskog doma, uz što se vezala funkcija prorektora sveučilišta, a obavljajući rektorske dužnosti  dolazi u sukob s upraviteljem koji nadzire dom i sveučilište Collegio dei savi dello Studio, kao i s dijelom studenata. Uspijeva izboriti pristanak vlasti za osobni projekt novog statuta studentskoga doma. Unatoč zabrani skupova i predstava u privatnim kućama, što je u ono vrijeme u Sieni bilo obvezatno, u noći sa 8. na 9. veljače 1542. kao jedan od glumaca Držić sudjeluje u predstavi neke komedije, i za taj prijestup biva kažnjen ukorom. O tome što je Držić u Sieni studirao nema neposrednih dokaza. Jedino se, na temelju postojećih informacija, može pretpostaviti da su to bile književnost i kanonsko pravo, a poznato je da studij nije završio. Posljednji dokument koji se odnosi na Držićev boravak u Sieni vijest je od 25. lipnja 1542. o završetku njegova rektorskog mandata. Šestog siječnja 1543. Držić se nalazi u Anconi, gdje zajedno s drugim Dubrovčaninom posuđuje 100 tamošnjih dukata od stanovitog Firentinca, a potom se vraća u Grad, upravljajući svojim skromnim imanjem i obavljajući sitne državne poslove. U prosincu 1545. Držić stupa kao komornik u službu austrijskog pustolova, grofa Christopha Rogendorfa. Odlazi s njime u Beč, gdje ostaje do polovice travnja 1546. godine, da bi nanovo, u kolovozu iste godine ponovno stupio u njegovu službu, ovoga puta kao prevoditelj i pravio mu društvo na putu u Carigrad. Opet ga napušta i vraća se u Dubrovnik, gdje prima i svećenički blagoslov. Prije svibnja 1550. Držić prima svećenički blagoslov. Godine 1553. biva izabran za službenika u uredu za sol, a tri godine kasnije ne želi ponovo prihvatiti tu službu. Tijekom čitava Držićeva života provlači se motiv materijalnih teškoća. Velik dio posvećenih mu dokumenata, počinjući od 1535. i završavajući s 1562. godinom, govori o raznovrsnim novčanim obvezama, koje nikada nije na vrijeme vraćao. U prosincu 1562. stiže u Veneciju, gdje se sljedeće godine spominje kao kapelan venecijanskog nadbiskupa, ali je iste godine opet u Dubrovniku, da bi 1966. došao u Firencu u kojoj piše svoja urotnička pisma - četiri Cosimu Mediciju i jedno pismo njegovu sinu Francescu, u kojima predlaže da se svrgne nesposobna i neodgovorna vlast Dubrovačke Republike i predlaže novi ustroj vlasti u kojoj bi plemići trebali dijeliti vlast s predstavnicima puka pod protektoratom Medicija i traži financijsku i vojnu potporu. Bez ikakvog odgovora napušta Firencu i umire u Veneciji 1567., gdje je i pokopan u Crkvi sv. Ivana i sv. Pavla.

  Ovaj u najkraćim crtama ispisan životopis najvećeg našeg komediografa, koji je svojim nevelikim pjesničkim opusom i sa svega 13 drama, što komedija u stihu što u prozi, i tek jednom tragedijom - što sačuvanih što zagubljenih, što dovršenih a što nedovršenih, u hrvatsku književnu baštinu i hrvatsko kazalište utisnuo nepregledno bogatstvo štiva koje svakim novim čitanjem zvuči jednako svježe i aktualno, baš kao i u vrijeme nastanka. Gorkim svojim smijehom provocirajući i uznemirujući onodobnu ali i ovodobnu, našu stvarnost, crtajući svoje nazbilj i nahvao likove po vječnim obrascima sukoba dobra i zla.

  

  Viktorija od neprijatelja Marina Držića, prema dramaturškom konceptu i oblikovanju teksta Hrvoja Ivankovića, dijelom je zasnovana na životopisu dum Marina, dijelom na fragmentima njegovih drama i pjesama, a korišteni su i dijelovi pjesama Marina Kaboge Pjesan o dinaru i Radovana Ivšića Marin Držić ili Bujica života, kao i nadgrobnica Antuna Sasina i Mavra Vetranovića. Sve to razmrvljeno i nanovo posloženo, dopunjeno, izmišljeno i (ra)zamišljeno.

  Novi je kazališni zamišljaj Viktorije od neprijatelja Marina Držića dramaturški i redateljski, u ovom svom trećem ili pak četvrtom posezanju za Držićevim štivom (Play Držić, Hekuba, 1982., Hekuba, 1990.) - kako smo to premijerno  i praizvedbeno imali prigodu vidjeti, kao drugi novi naslov 68. Dubrovačkih ljetnih igara u Parku Umjetničke škole Luka Sorkočević, izvanredno uspješno, maštovito i duhovito realizirala Ivica Boban. Scenski razbarušeno Viktorija  od neprijatelja igrala se posve novo i svježe, osvojivši prostor Parka Škole, bremenitog svim prijašnjim izvedbama Držićevih komedija u ovom prostoru, kojeg je redateljica obrnutom scenom od uobičajenih Držićevih prizorišta učinila istodobno i obrnutim zrcalom u kojem se ogleda sva nam naslijeđena Držićeva baština kroz povijest Dubrovačkih ljetnih igara. Pridodamo li tomu i video-projekcije Ivana Lušičića, koje su nas sa zidova jednako podsjećale na bogatu baštinu Držića na Igrama, Ivica Boban je redateljski izuzetno vješto uključila i povijest u sadašnjost i tako ovoj izvedbi pridodala prizvuke i nasluhe svih prošlih Držića ali i otvorila prostor za nove oglede i izglede pisca koji svojom puninom uvijek nekako izmiče baš svakom uprizorenju.

  

  Kratkim je rezovima, brzim izmjenama scena i izuzetno zahtjevnim ritmom protrčala kroz Držićev život i njegova djela, ne propuštajući pak niti jednu važnu sekvencu, koja je ovu predstavu učinula tako gledljivom, lagašnom i duhovitom ali istodobno i teškom. Potenciranim je gorkim smijehom učinila tekst Hrvoja Ivankovića dostojnim velikog Marina Držića, pridavanjem pozornosti i najsitnijim detaljima, poput male kozice iz još uvijek nenadmašne predstave Skupa u režiji Koste Spajića na Igrama u Parku Muzičke škole, koju u ovom Icicinom slučaju priziva sjećanja i odavanja počasti svim Držićima, fantastično igra Ivana Gulin, studentica glume.

  Izvrsni joj suradnici - Miljenko Sekulić, scenograf, autor maski i lutaka, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj glazbe Ozren Glaser, obikovateljica svjetla Vesna Kolarić, koreografkinja Nikolina Medak, učitelj mačevanja Lovro Buva, kao i cijeli autorski tim pomoćnika, učinili su predstavu kazališnom čarolijom koja je uz puno smijeha donijela i puno zapita. O nama danas. Ljudima nazbilj i onima nahvao.

  Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez redom odličnog Festivalskog dramskog ansambla koji se s lakoćom i izuzetnom glumačkom energijom nosio s redateljičinim zahtjevima. Premećući se iz lica u lice, mjenjajući kostime, uloge i karaktere, ansambl je pokazao što sve glumac, kad je glumac, može. Sastavljen od izvrsnih veterana hrvatskog glumišta -  Doris Šarić Kukuljice u višelikim ulogama Ciceronea, Hekube, Stojne, Vukosave, Dobre, Gospođe Omakaline, Nevjestine Mati, ujedno i jezične savjetnice, pa Mara Martinovića, isto jezičnog savjetnika, ali i glumca koji se ističe i kao vođa glumačke družine koja nema prostora igre, pa kao Cicerone, Senatur, Dundo Maroje, Dundo Niko, Trgovac u gradu, Zlatikum... Branimir Vidić Flika kao Cicerone, Senatur, Arkulin, ili Danijel Ljuboja kao Cicerone, Mazija, Bokčilo, sve su to minijature bez dubine i širine ali sjajnog scenskog nastupa.

  Ozren Grabarić kao Marin Držić, Negromanat, Dugi nos, Pomet, Stanac, Grižula i još puno premeta iz uloge u ulogu ostavario je jednog posve novog Držićeva Skupa koji posve iskače iz dosadašnjih interpretacija ovog Držićevog lica, ali jednako uznemiruje svojom strašću i ljubavi spram novca. Svojim je glumačkim umijećem preobrazbe iz lika u lik doista impresionirao zahtjevnu dubrovačku publiku.

  

  Jure Radnić, izvanredan u svim svojim minijaturama, posebice kao satir, Ugo Tudešak ili Grof Rogendorf, jednako kao i Romano Nikolić u svim premetima iz lika u lik, iz lica u lice, od kojih ipak treba izdvojiti Kupida.

  Mateo Videk, opet sa sjajnim minijaturama, baš kao i Nika Lasić ili Petra Svrtan u ulozi izmišljene Džićeve ljubavi Flore. Teško bi bilo izdvojiti nekog u nizu odličnih glumaca, poput Glorije Dubelj, Ive Kraljević, Ivane Gulin, Roberta Španića, Marina Klišmanića, Uga Koranija ili Josipa Brakusa, ali i članove Glumačke družine Kolarin, jer su se svi doista hrabro nosili s teškim im nametnutim glumačkim zadatcima, dva se sata na samoj sceni čineći licima iz Tirene, Novele od Stanca, Dunda Maroja, Arkulina, Skupa, Grižule i Hekube

  Hrvoje Ivanković dramaturškim konceptom, Ivica Boban režijom i dramaturškim intervencijama, zajedno s autorskim timom i velikim Festivalskim dramskim ansamblom, svojom su Viktorijom od neprijatelja uspjeli scenski opravdati sva Držićeva stanja patnje, straha i boli kojima propituje stvarnost u kojoj osjeća da je sve oko njega izgubilo pravi smisao. Svijet je krivo posložen, ali i mi smo dio njega. Pa što nam je činiti - smijati se ili zapitati se -  zašto?  Kako komu drago. Ali, dok ima Viktorije od kazališta, ima i upita.

  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 4. rujna 2017.

  Marin Držić: Viktorija od neprijatelja
  redateljica Ivica Boban
  premijera 20. kolovoza 2017.

  dramaturški koncept i oblikovanje teksta  Hrvoje Ivanković, dramaturška obrada Ivica Boban, scenografija, maske i lutke Miljenko Sekulić,  kostimografkinja Doris Kristić,  skladatelj  Ozren Glaser,  oblikovanje svjetla Vesna Kolarec, video projekcije Ivan Lušičić, koreografija Nikolina Medak, asistent za scenski pokret Jure Radnić, mačevanje Lovro Buva, jezični savjetnici Doris Šarić Kukuljica i Maro Martinović, asistent redateljice Paolo Tišljarić, asistentica kostimografkinje Eva Karakaš, pomoćnica redateljice Lea Anastazija Fleger, asistent scenografa Antun Sekulić, vokalna pedagoginja Iva Mihelić, inspicijent Roko Grbin

  izvode: Ozren Grabarić (Marin Držić, Negromant, Pomet, Stanac, Skup, Remeta/Grižula, Negromant u Arkulinu), Maro Martinović (Vođa glumačke družine, Cicerone, Senatur, Dundo Maroje, Dundo Niko, Trgovac u gradu, Kum-pirnik, Zlatikum, Redatelj, Polinesto), Branimir Vidić Flika (Cicerone, Senatur, Pedant, Otac Florin, Arkulin), Doris Šarić Kukuljica  (Cicerone, Hekuba, Stojna, Vukosava, Dobre, Gospođa Omakalina, Nevjestina mati), Danijel Ljuboja (Cicerone, Mazija, Bokčilo, Staniša), Jure Radnić  (Vlaho, Starac na placi, Plakir, Radat, Grof Rogendorf, Ugo Tudešak, Satir, Kotoranin Tripe, Pasimaha, Maskar), Romano Nikolić  (Dživo Pešica, Krisa, Satir, Pirnik, Kupido, Maro Marojev, Viculin, Drijemalo, Maskar), Mateo Videk ( Miho, Tripče, Satir, Dottore, Dragić, Popiva, Kamilo, Starac-ženik, Maskar), Nika Lasić  (Gruba, Omakala, Vila, Maskar, Oštijerica, Variva, kor u Hekubi),  Petra Svrtan (Laura, Flora, Venere, Vila, Maskar, kor u Hekubi), Glorija Dubelj (Milica/Petrunjela, Jeđupka, Vila, Maskar, Miona, kor u Hekubi), Iva Kraljević (Andrijana u gradu, Džove, Isabella, Vila, Maskar, Ruskinja, Vila u Grižuli, kor u Hekubi, Maskar*), Ivana Gulin (Grube u gradu, Mande, Tirena, Vila, kozle, Maskar, kor u Hekubi), Robert Španić (Tripe u gradu, Grubiša, Kuga, Satir, Oštijer, Zdur, Vlaho Kanjica, Čistač, Maskar, Našijenac u Veneciji*), Marina Klišmanić  (Djetić, Satir, Miho Bučinić, Ljubmir, Tudešak harmonikaš, Oštijer, Gulisav, Zdur, Maskar, gitarist*),  Ugo Korani (Mornar u gradu, Satir, Miljenko, Kapetan, Oštijer, Tudešak gitarist, Munuo, Čistač, Cicerone u Veneciji, Maskar*),  Josip Brakus (Sadi Žudio, Grubiša, Satir, Arlekino, Obrad, Oštijer, Maskar, bubnjar*)

  Članovi Glumačke družine Kolarin iz Dubrovnika: Jelica Čučević, Marinka Metković, Aida Machiedo, Tatjana Martić, Ante Tonći Đurković, Barbara Lončarić Lučić  i Matija Vojvodić

   

Piše: