Jupina storija od Igara
Povodom dodijele nagrade Grand Prix Orlando Jošku Juvančiću (1.)
-
Pri kraju ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara održana je promocija monografije Nagrada Orlando – 40 godina, posvećene nagradi koja se od 1976. godine dodjeljuje za najbolja ostvarenja u dramskom i glazbenom programu tog festivala. U sklopu promocije dodijeljen je i Grand Prix Orlando za sveukupni doprinos dubrovačkom festivalu, a dobio ga je Joško Juvančić, redatelj čije je ime već gotovo šest desetljeća povezano s Dubrovačkim ljetnim igrama.Godine 1950., u doba održavanja prvog dubrovačkog festivala, Jupa, kako Juvančića zovu prijatelji i kazalištarci, imao je četrnaest godina i već tada je počeo otkrivati svijet kazališne fantazije u njegovu punom sjaju, u predstavama velikih redatelja poput Marka Foteza, Bojana Stupice i Branka Gavelle, održavanim na Ljetnoj pozornici u parku Gradac. Iduće godine Igre su, pak, otkrile čaroliju ambijentalnog kazališta, a Juvančić je za sitni džeparac počeo raditi u tehnici festivala, prenoseći stolice s jedne pozornice na drugu i ne sluteći da će Ljetne igre umnogome odrediti njegovu životnu fortunu. Kotač sudbine polagano se pokrenuo 1953. kada statira u Gavellinoj postavi Goetheove Ifigenije na Tauridi, a kao „valjanog mladca“, zainteresiranog za kazalište, Mato Baković, all round igrač Ljetnih igara, postavlja ga 1958. za pomoćnog inspicijenta na također Gavellinoj postavi Držićeve Tirene u Parku Muzičke škole. Tu se počela rađati simpatija barda hrvatskog glumišta prema mladom Dubrovčaninu koji na jesen te godine upisuje studij režije na zagrebačkoj Akademiji, pa iduće ljeto figurira kao Gavellin asistent pri obnovi Tirene te premijernoj postavi Držićeve Hekube. No kao svoj pravi redateljski početak Juvančić označava repriznu sezonu Hekube, 1960., kada ga Gavella promovira u redatelja-suradnika. Zbog povjerenja koje mu je ukazao i umijeća promišljanja kazališta kojem ga je naučio, Juvančić će Gavellu često nazivati svojim duhovnim i kazališnim ocem.
Igrom slučaja, svoj pravi redateljski debi na Ljetnim igrama Juvančić će doživjeti u ljeto 1962., tri mjeseca nakon Gavelline smrti. Nakon dvije nastupne predstave koje je s uspjehom režirao u dubrovačkom Narodnom kazalištu, ponuđena mu je, naime, i režija Molièreove Škole za žene, a kako je zbog bolesti Bojana Stupice otpala planirana premijera Držićeva Dunda Maroja na Igrama, ta je predstava kao zamjena za Dunda uvrštena u festivalski program. Izvođena u kazališno gluhom prostoru Kneževa dvora, Škola za žene počivala je na glumačkim uzletima Izeta Hajdarhodžića, ali nekog znatnijeg traga nije ostavila. Štoviše, na iskustvima njenog neuspjeha Molièreov teatar, kao navodno odveć artificijelan za ambijentalne pozornice, u budućnosti je gotovo posve izostavljen iz repertoarnih nacrta Ljetnih igara; izuzetak su, uz dva gostovanja, bile tek nekolike izvedbe dubrovačkih molijerističkih preradbi iz 17. i 18. stoljeća.Juvančić se, također, nikada više nije vratio Molièreu, za razliku od Igara na kojima već 1965. asistira Kosti Spaiću pri uprizorenju Vojnovićeve Dubrovačke trilogije (zadaća mu je bila rekonstrukcija Gavelline postave dramoleta Na taraci iz 1953.), a dvije godine kasnije dobiva i prvu „pravu“ festivalsku režiju, s domaćom glumačkom reprezentacijom okupljenom pod egidom Festivalskog dramskog ansambla. Ulog je bio ozbiljan; nakon spomenutih uprizorenja Tirene i Hekube te antologijskih Spaićevih postava Skupa i Dunda Maroja, trebalo je povodom 400-te obljetnice Držićeve smrti ući u novu okladu s dum Marinovim teatrom, a izbor je pao na Grižulu koje se dubrovačka publika još dobro sjećala iz Fotezove postave na Gradcu s kojom je 1951. započela povijest ambijentalnog kazališta Igara. Za razliku od Foteza koji je režirao vlastitu adaptaciju te pastorale, Juvančić je Grižulu uprizorio u integralnom obliku, a dobrom prijemu predstave doprinijela je njezina atraktivna ambijentalizacija te temperamentna, ali tipski i karakterno pomno osmišljena igra glumačkog ansambla u kojem su uz Grižulu i Omakalu Miše Martinovića i Ružice Sokić te Stanišu i Vukosavu Fahra Konjhodžića i Semke Sokolović zabljesnula i dva sasvim mlada glumca: Rade Šerbedžija kao Dragić i Mustafa Nadarević kao Radoje.
Začudni spoj realističnog, rustikalno-građanskog svijeta i vilinske fantazmagorije ostao je izazovom za Juvančića i nakon te predstave koja se na repertoaru zadržala još jednu sezonu, pa mu se u istom ambijentu nadahnuto vratio još dva puta: kroz Shakespeareov San Ivanjske noći, nastao 1972. u koprodukciji sa zagrebačkim HNK-om te ponovljenu postavu Grižule, premijerno izvedenu u ljeto 1973. San je imao hipi glazuru i halucinantne vilinske prizore, pa je uspoređivan s tada kultnom Brookovom postavom istog komada, uz zaključak Dalibora Foretića da je komedija ovdje ipak „iznijela pobjedu nad pastoralom“, dok je u drugoj Juvančićevoj postavi Grižule uspostavljen potpuni balans između te dvije razine scenske realnosti, čemu su znatno doprinijela i koreografska rješenja tada već stalne Juvančićeve suradnice, Ivice Boban, te podjela uloga koja je već sama po sebi implicirala pojačani groteskni kod igre: uz Semku Sokolović i Fahra Konjhodžića koji su ostali u svojim starim ulogama novi su, pored ostalih, bili Krešimir Zidarić (Plakir), Nikola Car (Kupido), Špiro Guberina (Grižula), Marija Kohn (Omakala) i Đuro Utješanović (Radoje).
Između svih tih pastoralnih snova dubrovačkih noći Juvančić je, u neposrednom susjedstvu svoje obiteljske kuće u Pilama, 1969. postavio i Ljubovnike, smiješnicu anonimnog hrvatskog autora iz 17. stoljeća, koja je svojom autentičnom slikom malomišćanskog mediteranskog ambijenta te živahnim spojem sočne realistične komedije i komedije dell'arte, kod kritike prošla solidno, a kod publike odlično, zahvaljujući pored ostalog i nizu upečatljivih glumačkih ostvarenja, od Ljubomira Kapora i Ivice Katića do Rade Šerbedžije, Đure Utješanovića i Koraljke Hrs.
Do 1974. kada mu je ponuđeno da na Igrama režira Dunda Maroja Juvančić se sa svojim režijama u zagrebačkom HNK-u, Teatru ITD i Dramskom kazalištu Gavella već etablirao kao jedan od najnadarenijih hrvatskih redatelja mlađe generacije, podjednako otvoren za izazove klasičnog i suvremenog repertoara. No izazov pred kojim se u tom trenutku našao bio je izniman: svaka postava Dunda u Dubrovniku tada je, kao uostalom i danas, čekana s posebnim zanimanjem, a nad Juvančićem i njegovom ekipom lebdjela je velika i teška sjena kanonskog Spaićeva Dunda kojim se dubrovačka festivalska publika oduševljavala punih osam sezona. Na veliki izazov Juvančić je odgovorio još većim, što je urodilo predstavom koja se pretvorila u jedan od najneobičnijih i najkontroverznijih slučajeva u povijesti dramskog programa Igara. Bilo je to, naime, revolucionarno novo čitanje Dunda, utemeljeno na recentnim promišljanima držićologa poput Frana Čale i Lea Košute; čitanje koje je izazvalo žestoko negodovanje tradicionalista te nerazumijevanje velikog dijela kritičara koji su Juvančića prozivali da je Dunda pretvorio u dramu tamnih tonova, a njegove junake učinio neprepoznatljivima, o čemu su govorili već i sami naslovi njihovih osvrta: Iz tamnog kuta, Marin Držić kao tragičar, Neka bivša komedija, Muke Mara Marojeva… Juvančić je, prema vlastitim riječima, želio u Dundu izbjeći sve ono površno i zabavljačko te podcrtati realističko-dramske punktove kako bi Držićevu kritiku društva i društvenih odnosa njegova doba učinio dominantnom.
Iz današnje točke gledišta ta interpretacija Dunda čini se hrabrom i prekretničkom, no reakcije i javne polemike koje je izazvala (najžešća se vodila između Dalibora Foretića i Igora Mandića), bile su takve da je Juvančić iduće godine napravio veliki saltomortale prebacivši predstavu s Držićeve na Bunićevu poljanu te je pretvorivši u reprezentativno ostvarenje pučkog kazališta. Sve to značilo je bitne rokade i promjene u ansamblu: Pero Juričić, Koraljka Hrs, Ana Karić i Špiro Guberina ostali su, doduše, Maro, Petrunjela, Laura i Tripče, ali je Pometom umjesto Ivice Vidovića postao dotadašnji Bokčilo, Zvonimir Lepetić, a kostim Dunda Maroja obukao je Pero Kvrgić, zamijenivši Mišu Martinovića koji se prometnuo u nezaboravnog Bokčila.
(nastavlja se...)
© Hrvoje Ivanković, KAZALIŠTE.hr, 4. rujna 2017 .