Dobri duh Dubrovnika
Povodom dodijele nagrade Grand Prix Orlando Jošku Juvančiću (2.)
-
Nakon turbulentnog iskustva s Dundom Marojem Juvančić je odustao od radikalnih eksperimenata pri uprizorenjima baštinskih djela, pa su njegova iduća ostvarenja na Igrama nailazila na gotovo unisone pohvale kritike i publike, bez obzira da li se radilo o već prokušanim repertoarnim naslovima poput Vojnovićeve Dubrovačke trilogije (Dvorac Skočibuha, 1979.), za čiju je postavu dobio godišnju Nagradu „Vladimir Nazor“, ili o repertoarnim novitetima poput predstave Ecce homo (Tvrđava sv. Ivana, 1985.), sastavljene po Nikoli Batušiću i Slobodanu P. Novaku od fragmenata starih hrvatskih crkvenih prikazanja, te prvog novovjekog uprizorenja starozavjetnog prikazanja Mavra Vetranovića, Kako bratja prodaše Jozefa (Park Muzičke škole, 1990.).
Autentičnost životnog miljea i povijesnog konteksta koju je u Trilogiji dobio minuciozno izgrađenim realističkim fonom igre, uz upamtljive kreacije niza iskušanih glumaca (Rade Šerbedžija, Zvonimir Zoričić, Ljuba Tadić, Nada Subotić, Miše Martinović, Milka Podrug-Kokotović, Krunoslav Šarić i dr.), Juvančić je pri povratku u iskon hrvatskog kazališta nadomjestio posvemašnjom stilizacijom koja je vodila prema najplemenitijoj kazališnoj naivi, a veliki dobitak tih dviju predstava bio je vezan i uz uvođenje nekoliko naraštaja mladih glumaca (Dragan Despot, Alma Prica, Zijad Gračić, Dejan Ačimović, Vili Matula, Anja Šovagović, Doris Šarić, Dubravka Ostojić, Pjer Meničanin, Filip Nola, Boris Svrtan…) u teatar Igara. Osim kao redatelj Juvančić se, naime, isticao i kao vrhunski kazališni pedagog (od 1967. do 2001. predavao je glumu na zagrebačkoj Akademiji), pa je itekako dobro poznavao one koji su dolazili, što je pokazao i u doba poslijeratne obnove festivala, kada je 1994. za svoju postavu Shakespeareova Hamleta na Lovrjencu naslovnu ulogu povjerio studentu treće godine glume, Goranu Višnjiću, koji se kroz sedam sezona trajanja predstave uvrstio u red značajnih dubrovačkih interpreta te uloge.
Do kraja stoljeća u Juvančićevu su teatrografiju upisane još dvije režije na Ljetnim igrama: rekonstrukcija Gavelline postave Goetheove Ifigenije na Tauridi iz 1953. (Park Gradac, 1996.), koje se poduzeo zajedno s Gavellinim Orestom, Tonkom Lonzom, te novo uprizorenje Dubrovačke trilogije (Park Umjetničke škole, 1999.), koje je doživljeno kao svojevrsna sinteza dotadašnjih scenskih iščitavanja tog djela, ispisana u autentičnom ozračju „jučerašnjeg Dubrovnika“, što je uz izvedbu vrhunskog glumačkog ansambla (velikim dijelom sastavljenog od dubrovačkih glumaca svih naraštaja) značilo ostvarenje one specifične, Igrama svojstvene razmjene emocija s lokalnom publikom.
Jednako snažan emotivni naboj donijela je i Juvančićeva postava Vojnovićeva Ekvinocija na otoku Lokrumu, u ljeto 2004., koja je dobila čak tri Nagrade hrvatskog glumišta: za najbolju predstavu i režiju (što je „zadesilo“ i spomenutu Trilogiju) te glavnu žensku ulogu (Doris Šarić-Kukuljica) za kojom nisu zaostajale ni kreacije drugih glumaca (Ivo Nikše Kušelja, Niko Frane Perišina, Anica Olge Pakalović, Vlaho slijepi Predraga Vušovića…) koji su nosili ovu začudo prvu festivalsku produkciju amblematske Vojnovićeve drame. Juvančić se i u Ekvinociju iskazao kao veliki meštar ambijentalnog kazališta koji je realističko-melankolički okvir Vojnovićeva djela znao vjerno predočiti te dodatno uzburkati i poetizirati okvirom uobličenim od iskonskih elemenata, otjelovljenih u stijenama, moru i nebu iznad lokrumskog krajolika. Bila je ta predstava ujedno i njegov posljednji veliki redateljski ulog na Igrama.
Majstorska radionica sa studentima glume na zagrebačkoj ADU, Dum Marinu u pohode (Collegium Ragusinum, 2007.), bila je šarmantni kolaž sastavljen od fragmenata Držićevih komedija, uobličenih u različitim stilsko-interpretativnim registrima, vezanim uz prevladavajuće načine na koje se u pojedinim fazama razvoja Igara postavljalo dum Marinova djela, a izdvojena postava trećeg dijela Vojnovićeve Trilogije, Na taraci (Park Umjetničke škole, 2009.), bila je veliki i dirljivi memento, kako Igrama tako i glumcima koji su ih svojim kreacijama uzdigli do važnog kazališnog festivala. Tako su se uz glumce mlađeg naraštaja (Nikša Butijer, Nataša Dangubić, Nikša Kušelj, Perica i Maro Martinović, Frane Perišin) na sceni, i to u nosivim ulogama, zajedno našli Tonko Lonza (Gospar Lukša), Milka Podrug Kokotović, Miše Martinović, Pero Kvrgić i Marija Kohn, od kojih u trenutku premijere nitko nije imao manje od 75 godina.
S obnovom lokrumskog Ekvinocija koji je na repertoaru ostao od 2013. do 2015. dogodio se za sada posljednji dio Jupine storije od Igara; storije koja nije podrazumijevala samo spomenute produkcije, nego i gostovanja njegovih predstava (počelo je 1971. s ITD-ovskom Roscencrantz i Guildenstern su mrtvi, a nastavilo se s Hvarkinjom, raguzejiziranim Ribarskim svađama lutkarskim Skupom, Osmanom i Plakirom, te Skupom u izvedbi splitskog HNK-a) te cijeli niz drugih sudioništava, od petnaestak režija svečanog otvorenja Igara (od 1965. do 1993.), preko inscenacija raznih popratnih događanja i recitala poezije do umjetničkog vođenja dramskog programa dubrovačkog festivala, što je tema kojoj bi se trebao posvetiti poseban osvrt.Juvančić je, naime, sudjelovao u profiliranju dramskog programa Ljetnih igara još od 1972., kada je, nakon naprasnog odlaska Koste Spaića, brigu o dubrovačkom festivalu preuzeo Marijan Matković, promovirajući Juvančića i Georgija Para u svoje pomoćnike. Paro je, doduše, u toj konstelaciji (pogotovo nakon Matkovićeva odlaska, 1975.) službeno imao ulogu prvog čovjeka, a Juvančić je nosio razne formalne i neformalne titule, od kojih je najdugotrajnija bila ona „realizatora dramskog programa“.
Ravnatelj dramskog programa Igara Juvančić je de jure postao 1986. i od tada je, uz kratkotrajno repozicioniranje na prijelazu u 1990-e, neprekidno obnašao tu funkciju sve do 2000. Za razliku od svojih prethodnika Juvančić je jedino u intervjuima detaljnije elaborirao koncept dramskog programa i po tome se pokazao puno više kao čovjek prakse nego kao čovjek teorije.
Ideju ambijentalnog kazališta razvijao je, primjerice, ulaskom u nove prostore (Lokrum, kamenolom Dubac, Pustijerna, lučica u Pilama) te poticanju drugačijeg odnosa prema onim već korištenim, značajno je proširio repertoarni krug klasika na Igrama (Shakespeareovi Romeo i Julija, Oluja, Mjera za mjeru, Calderonov Život je san, Euripidove Feničanke, Eshilova Orestija), što je uključivalo i osvježavanje dubrovačkog baštinskog repertoara (Kako bratja prodaše Jozefa, Vodopićeva Tužna Jele, frančezarije), poticao je čitanje Držića u suvremenom scenskom ključu (Magellijev Dundo Maroje, Kunčevićeva Tirena, Prohićevi Dum Marinovi sni), na Igre je doveo nova, no već etablirana redateljska imena (Paolo Magelli, Dušan Jovanović, Dejan Mijač, Marin Carić), među koja, koliko god to neobično zvučalo, spada i Ivica Kunčević koji je prije Juvančićeva dolaska na čelo dramskog programa režirao samo jednu predstavu u produkciji Igara.
U važne prinose Juvančićeva ravnateljstva spada i brzo obnavljanje repertoara te modela funkcioniranja Igara nakon ratnih pustošenja dubrovačkog kraja početkom 1990-ih. Teške okolnosti u kojima su Igre tada djelovale poremetile su, doduše, njegov dotadašnji koncept, no ono što je ostavio svojim nasljednicima nije bilo ništa manje od onoga na što je i sam naišao kada je prije više od pola stoljeća ušao u teatar Igara.
Dobri duh Dubrovačkih ljetnih igara, akter i spiritus movens mnogih anegdotalnih događanja koje su ih pratila, redatelj i organizator koji ih je svojim umjeteonstvom i agilnošću desetljećima držao na visokoj razini na koju su ih pozicionirali njihovi legendarni utemeljitelji, Juvančić je već odavno zaslužio svog Orlanda, no zbog spleta okolnosti (Nagrada je, pored ostalog, sve do 1993. dodjeljivana isključivo za glumačka ostvarenja) dobio ga je tek sada. Više nego zasluženo i, kako mi je sam rekao, „na vrijeme“.
© Hrvoje Ivanković, KAZALIŠTE.hr, 12. rujna 2017 .