Postmoderno reinterpretiranje Čehovljevog klasika

15. Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, Što ako su otišle u Moskvu?, red. Christiane Jatahy

• 

  Petnaesti Festival svjetskog kazališta, u produkciji HNK u Zagrebu, započeo je dvijema izvedbama predstave Što ako su otišle u Moskvu? (10. i 11. rujna), brazilske redateljice Christiane Jatahy. Temeljene na redateljičinoj interpretaciji i kontekstualizaciji klasične Čehovljeve drame Tri sestre, Što ako su otišle u Moskvu? pokazuje sve značajke postmodernog kazališnog izričaja, i u poetici i estetici. Tako je već na ulasku publike vidljivo kako je u kazališni događaj uveden svojevrsni izvedbeni eksperiment, dijeljenjem publike u dvije skupine, od kojih jedan gleda film, dok druga gleda predstavu, a dijeli ih zastor između gledališta i scene. Nakon stanke, te se pozicije okreću te oni koji su gledali kazališni čin, sada prate filmski i obrnuto. Film nastaje, većim dijelom, uz neke prethodno snimljene i montirane prizore, snimanjem u realnom vremenu događaja na sceni, izvođenih pred onom drugom publikom, a završetak svakog dijela predstave je u suočavanju publike, naime ona filmska na platnu promatra kazališnu, dok se kazališnoj projicira filmska. Očito, potreba za proširivanjem izraza i želja da se istovremeno iskoriste potencijali kazališnog i filmskog medija i tako proširi mogućnost izražavanja i kontekstualizacije viđenih prizora, temeljna su postavka ovakvog oblikovanja dvostrukog umjetničkog rada, čiji je domet izvan jasnog razgraničenja zakonitosti izraza samo jedne umjetnosti.

  Na idejnoj razini, iako nije pretjerana novost ili pomak u dosadašnjem shvaćanju korištenja kazališnih tehnika u filmu i filmskih u kazalištu, o čemu govore recentnije predstave i na hrvatskim pozornicama, koje koriste kamere, snimanje u realnom vremenu i filmsku montažu kao tehnike proširivanja kazališnih izražajnih sredstava, ovaj je potez omogućio sagledavanje dvaju oblika iste predstave. U tome je, zasigurno, postignuta poetička odrednica propitivanja granica i ispisivanja mogućnosti kazališne umjetnosti i konvencija, jer je publici omogućena dvostruko promatranje, kontekstualizacija koja se ne zaustavlja samo na jednom, već na dva autorska, a sukladno tome i gledateljska procesa. No, takav postupak, iako zanimljiva postavka, samostalno može funkcionirati tek idejno, dok je, kako bi ona bila kazališno efektna, potrebno ipak ispunjavanje sadržajem, odnosno kvalitetna obrada onoga što se želi prikazati, bilo tu u kazališnom, bilo u filmskom mediju.

  

   Sadržajno, Što ako su otišle u Moskvu? bavi se, koječime, odnosno mnogim motivskim odrednicama, koje su uvelike ostale izvan jasne artikulacije, ako su već bile kontekstualizirane. Na prvoj razini, onoj sinopsisa, Što ako su otišle u Moskvu? počinje od Čehovljevih prizora rođendana najmlađe sestre, Irine, jezikom postmoderne smještenog u trenutak sada i ovdje, u kojem Irina želi otputovati u Moskvu, Maria joj put financira, a Olga priprema proslavu i pokušava biti fokalna točka obiteljskog suživota triju sestara. Istovremeno, u kazališnoj polovici predstave stvara se vrlo intenzivna komunikacija i interakcija s publikom, potpuno pomiče, pa i izvrće podjela kazališta na scenu i gledalište. Naime, s publikom se komunicira (i to ne putem replika koje su prethodno postavljene i dramaturški uobličene, već impulzivno i u trenutku, kako to odgovara zahtjevima scene i reakcijama publike), dovodi ju se na scenu i čini sudionikom Irinine rođendanske proslave, čime se ostvaruje još jedna poetička postavka ova predstave, ona o rastvaranju granice između publike i događaja na sceni, gdje publika postaje sudionikom scenskih zbivanja. Istovremeno, svaka od sestara razvija i svoju dramsku osobu, karakterizirajući ih preljubom, autodestruktivnom vezom ili pokušajima bijega (Irina), čime se privid sklada narušava u svakom trenutku predstave nekim postupkom. No, istovremeno, koliko omogućuje progovaranje na više razina, ovakvi postupci predstavu iznimno usložnjavaju. Tome doprinosi i promjene izvođačkih registara, pa i stila diskursa u replikama, koje brzo iz naturalističkih prelaze u traktate, gotovo eseje o estetici ili filozofiji života, čime se, pogotovo uz nužnu okolnost praćenja projekcije prijevoda izgovorenog, često vrlo otežava ili čak onemogućuje slijeđenje scenskih događaja.

   Ova predstava nije i ne želi se kretati u prostorima antidramskog ili apsurdnog, u kojima bi takvo usložnjavanje do nerazumljivosti ili pretvaranje predstave u niz prizora na više razina, koje će u suodnosu stvarati nered i gledateljsku zbunjenost. Reference na društvene odnose, artikuliranje sasvim konkretnih problema poput seksualnosti, autodestruktivnosti ili bijega od svakodnevice, čime se oblikuju karakteri triju sestara, potezi su koji žele biti angažirani, i u konačnici pripadaju sasvim suvremenom, postmodernom, ali ipak teatru koji se nalazi u sadržaju, u drami odnosa između karaktera. Ta se dramska struktura, narativ ove predstave, ostvarivao tek povremeno, dok je većim dijelom bio zagušen brojnim šumovima u komunikaciji s publikom, prouzročenima stalnim promjenama fokusa, razina i izražajnih sredstava korištenih u tijeku drame. Sve to rezultiralo je predstavom zanimljivih postavki, neobično potpune interakcije s publikom, vidljivog razumijevanja i postmodernog reinterpretiranja Čehovljevog klasika, dvostrukog igranja na sceni i na filmu, no i svojevrsnog zamora i gubljenja fokusa u mogućnosti gledateljske recepcije viđenog.

    

  Dok je predstava trpila od nemogućnosti fokusiranja, nereda u odnosima različitih razina i priličnim problemima u naraciji željenih, dobro zamišljenih postavki, filmski dio dvostruke igre Što ako su otišle u Moskvu? funkcionirao je donekle bolje. Iako nedostaci nisu izmijenjeni, s obzirom da najveći dio filma čine uživo snimljeni prizori predstave koja se odvija iza zastora, mogućnost, zapravo i nužnost fokusiranja u snimanju kamerom, omogućila je i bolju kontekstualizaciju i praćenje naracije publici. Pun relativno dugih kadrova, krupnih i snimanih iz ruke, film ipak omogućava lakše praćenje viđenog. Moguće da je u tome ulogu našlo i lakše praćenje podnaslova, nego projiciranog prijevoda tijekom predstave te nepostojanje interakcije između publike i glumica, no, u konačnici, filmski dio Što ako su otišle u Moskvu? ostavlja mnogo fokusiraniji, a time i kvalitetniji dojam.

  Glumice, Julia Bernat (Irina), Stella Rabello (Maria) i Isabela Teixeira (Olga), iznimno se dobro snalaze u brojnim izvođačkim registrima, koji variraju od elemenata fizičkog kazališta do gotovo salonske konverzacije, prikazujući pritom promjene emocionalnih stanja i karaktera svojih likova. No, upravo brojne promjene izvođačkih registara, u čemu se glumice dobro snalaze, onemogućuju jasniju karakterizaciju i čine temeljni problem ove predstave. Inače, glumačke izvedbe, sigurno i fizički naporne, zbog trajanja predstave, ali i brojnih zahtjeva koje ona pred glumice postavlja, pokazuju iznimnu glumačku vještinu i uigranost svih na sceni, što, osim tri sestre, uključuje i dvojicu statista-operatera kamere.

  Zaključno, Što ako su otišle u Moskvu? na razini ideje predstavlja zanimljivo čitanje i kontekstualiziranje Čehovljeve drame, koristeći neke sasvim kreativne postupke, od kojih se izdvaja dvostrukost izražajnih umjetničkih medija, kazališta i filma. Ipak, ovo djelo pokazuje i nedostatke, svojstvene autorskim projektima velike motivske širine, koji se očituju u nedostatku fokusiranosti i, zbog toga, otežavanju praćenja i zamoru.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2017.

Piše: