Kreativna i višeznačna inscenacija

15. Festival svjetskog kazališta, Dvorana Blagoje Bersa Muzičke akademije, , red. Reze Gabriadze

• 
  
  Umjetnost kao viđenje stvarnosti na drugačije, neuobičajene a kreativne načine, temeljna je odrednica predstave Ramona, nastale u produkciji gruzijskog Kazališta Gabriadze, sasvim osebujnog i vrlo intrigantnog autora Reze Gabriadzea, izvedena u dvorani Muzičke akademije u Zagrebu u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Ramona, manevarska lokomotiva na nekom provincijskom kolodvoru na Transkavkazkoj željeznici, protagonistica je Gabriadezove drame, čije je tematsko određenje višestruko i vrlo kompleksno. Prvi sloj, onaj bazične radnje, linearnog tijeka predstave, odvija se oko Ramonine ljubavi prema Ermonu, lokomotivi drugačije namjene, koja vuče daljinske vlakove i zbog toga stalno izbiva iz Ramonine blizine. Istovremeno Ramona, suprotno odredbama željezničkih nadzornika, pomaže cirkusantima zatečenima u nemogućnosti održavanja predstave - prvo prijevozom, a zatim i nastupom u njihovu programu, pred komisijom koja treba odlučiti hoće li ta cirkuska trupa nastaviti rad ili ne. Tako, otprilike, djeluje sloj radnje, scenskih događaja koji čine okvir za predstavu, no ne zaustavlja se na pomalo začudnoj ali ipak jednostavnoj priči, nego popunjava njezin okvir brojnim razinama i referencama.

  Središnje gradivno tkivo Gabriadzeove predstave nije prikazivanje ni radnja, nego očuđivanje. Očuđivanje emocijom, ne nužno imenovanom ili jednoznačnom, nego mnogostrukom i sposobnom za drugačije proživljavanje kod svakog gledatelja i njegovo osobno iskustvo viđenog. Ramona kao lokomotiva, dio sustava željeznice, koji uobičajeno stvara asocijacije na apersonalnost, industrijsko uređenje i propise, zapravo trajno i stabilno usustavljivanje u kojem su individualnost i emocionalnost uglavnom nepoželjne osobine, u imaginariju Reze Gabriadzea iznimno je emocionalno, gotovo tankoćutno biće, baš kao i lokomotiva Ermon, njezin životni pratitelj. Lako bi bilo povjerovati kako lokomotive predstavljaju metafore ljudi, u čemu se onda nalazi ključ čitanja predstave kao društvene alegorije, pogotovo ako se uzme u obzir kontekst totalitarnog, socijalističkog gušenja individualnosti i želje za nadzorom i propisivanjem pravila u svakom dijelu društvenoga života, no to je samo jedna - zasigurno ne potpuna, interpretacija predstave.

  

  Druga se može tražiti u nalaženju emocija i individualnosti tamo gdje je naoko nema, odnosno povezivanju umjetnosti i artizma (predstavljenih cirkusom i cirkusantima), tamo gdje bi oni inače teško našli mjesto sugovornike i suradnike, na željeznici, u industrijskom i strogo reguliranom okruženju. Ove interpretacije su, svakako, samo neke od mogućih. Naime, Gabriadzeov dramski svijet, iako se može činiti drugačije, zapravo se primarno ne služi događajnošću nego predstavlja autorsko razmatranje osobina, vrijednosti i emocionalnih stanja svojih likova. Zbog toga predstava na trenutke može djelovati pomalo zbunjujuće, pa i konfuzno, no uz angažman gledatelja postiže iznimno zanimljive točke poetike - od čuđenja i neobičnosti do zanimljivih točaka komunikacije i poticanja gledateljske refleksije o pitanjima emocionalnog i, zapravo, toplijeg pogleda na osobe i događaje oko sebe.

  Estetika, a posebno komponenta likovnosti ove predstave, odgovara začudnoj, intrigantnoj poetici. Obilnost kolorita u oblikovanju lutaka različitih vrsta i tehnika animiranja kreativnošću je gotovo neizmjerna, a lutkarskom vještinom, čak i u najkompleksnijim scenama, besprijekorna. Sve to omogućuje promatranje Ramone kao predstave čiji se vizualni element nameće kao jedan od njezinih najvažnijih komponenti, ako ne i presudan, jednako u oblikovanju poetskih odrednica Gabriadzeova teksta, ali i u prikazu imaginacije i kreativnih dosega u oblikovanju lutaka i scene (u čemu je sudjelovalo čak četrnaest autora). Također, vrlo važan element predstave čini svjetlo, uglavnom u različitim bojama i često prigušeno, ali vrlo suptilno (oblikovatelj svjetla Mamuka Bakradze) te glazba (Elene Japaridze i autora). Lutkarski ansambl, kojeg čini šestero lutkara (Tamar Amirajibi, Niko Gelovani, Irakli Šarašidze, Badri Gvazava, Anna Nijaradze i Nino Sajaia), iznimno je uigran, koherentan i vješt u lutkarskoj tehnici i izvedbi predstave.

  Rezo Gabriadze, koji u popratnoj bilješci uz predstavu piše kako ga je u njezinom nastanku potakla misao Rudyarda Kiplinga o tome kako je, uz brodski motor, lokomotiva najsenzitivnija stvar koju je čovjek ikada napravio, autor je duge karijere i visokog ugleda. U zagrebačkom predstavljanju njegova kazališta bila je vidljiva sva začudnost, ali i kreativnost njegovih lutkarskih inscenacija, višeznačnih i vizualno iznimno zanimljivih.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 21. rujna 2017.

Piše: