Poziv na odgovor

15. Festival svjetskog kazališta, Dvorana Blagoje Bersa Muzičke akademije, Collectif Mensuel, Blockbuster

• 

  Blockbuster, termin nastao u povijesti filma odnosno filmske industrije, označavao je i označava film čija je gledateljska recepcija kvantitativno iznimna, a financijski predstavlja profitabilnu investiciju za svoje producente. Očito, mjerila koja su odlučna za definiranje nekog filma blockbusterom primarno su ekonomska i stoga mjerljiva, dok su ona umjetnička, iako zasigurno prisutna, upitna (mnogi filmovi, uz koje se veže oznaka blockbuster, univerzalno su označeni kao umjetnički vrijedna ostvarenja). U takvom kontekstu, definiranja nekog djela mjerljivim kriterijima, profitom i popularnošću kod najšire publike, dobiva se općeprihvaćeno značenje pojma blockbuster, kakav se može pronaći u svim filmskim leksikonima i enciklopedijama. Tako predstava, naslovljena upravo ovim terminom, mora na neki način proizvoditi propitivanje opisanog značenja. Inače, nešto što nosi oznaku blockbuster, iako kazališni blockbusteri zasigurno postoje te se pojedine predstave detektiraju sličnim kriterijima kao njihovi filmski definicijski imenjaci, bilo bi pomalo pejorativno, jer se blockbusterom postaje a ne imenuje.

  Collectif Mensuel, francuski autori ovog Blockbustera, koji je gostovao u Dvorani Blagoje Bersa zagrebačke Muzičke akademije u sklopu Festivala svjetskog kazališta, tom su propitivanju pristupili radikalno, zapravo posluživši se potpunom inverzijom značenja. Naime blockbuster, zbog kriterija profita koje mora zadovoljiti kako bi nosio tu oznaku, redovito je iznimno skup projekt, financiran od producentskih kuća, danas dijelova krupnog kapitalističkog sustava podvrgnutog profitu pod svaku cijenu. A jedan od preduvjeta za ostvarivanje kontinuiranih profita, što žele sve kompanije i njihova vodstva, pa tako i one u filmskoj industriji, famozna je stabilnost. Često naglašavana u svim društvima od različitih ekonomskih analitičara, gospodarstvenika i inih tržišnih aktera, s jedne je strane ona mirno stanje, bez postojećeg ili izglednog rata, zatim postojanje pravne sigurnosti i predvidljivosti državnih postupaka prema gospodarstvu, što je sve univerzalno pohvalno, no ima i drugu stranu, gdje se termin stabilnost pretvara u prilično gorak eufemizam. Upravo u tom trenutku, kada se stabilnošću smatra pristanak na podređivanje interesa svih onih koji nisu na vrhu kapitalističke ljestvice moći, nastupa poziv na protest, pobunu, revoluciju, što je temeljna poanta autora i izvođača ove predstave. Tako je prva inverzija pojma blockbuster u ovoj predstavi tematska, odnosno donosi poantu poziva na pobunu protiv kapitalističkih elita što bi, zbog strukture financiranja i metoda mjerenja uspješnosti blockbustera, u tradicionalnoj definiciji bilo teško zamislivo.

  

  Drugi pomak koji predstava sadrži jest korištenje dijelova pravih, snimljenih blockbustera. Naime, tijek predstave zapravo se odvija u montiranom filmskom djelu sastavljenom od kratkih sekvenci pojedinih filmova, čija je distinkcija blockbustera uglavnom neosporna u tradicionalnom smislu te definicije. Koristeći se montažom, autori tako stvaraju svoju filmsku priču, čiji je sadržaj u analizi kapitalističkog sustava u kojem postoje svemoćni i trajno izrabljivani. Takva, pomalo shematizirana, čak i klišeizirana naracija koja evocira klasične marksističke i ine teorije o klasnom sukobu, imanentno je visoko ideologizirana te pristrana. Kapitaliste se, dakle, prikazuje kao zle, beskrupulozne i nezaustavljive persone koje će učiniti sve kako bi sačuvali profit i svoje poslovanje, dok se narod, proletarijat - da se poslužimo terminom čijeg spomena u Blockbusteru nema ali kao da se nameće, trpi i podnosi. Sve dok ne izazove pobunu. A odgovor na nju je strahovlada i zatvaranje svih disidenata, ograničavanje sloboda i prava i društveni teror. Dakle, sve je to već viđeno, mnogo puta adresirano i prikazano, no predstava ne zapada zbog toga u rutinu ili dosadu. Naime, aktualizacija upravo ovakvih tema danas je vrlo snažna i prisutna, iako su načini na koje se ovakvi sukobi događaju možda sofisticiraniji i teže vidljivi izvana. Blockbuster ovdje pokazuje, odnosno podsjeća, na postojanje ovakvih sukoba u sadašnjosti, u vremenu koje se razvija i postoji sada i ovdje, u trenucima dok publika sjedi u dvorani i prati predstavu.

  Korišteni i montirani isječci iz blockbustera ipak su obrađeni scenski, odnosno učinjeni temeljno nijemima. Naime, izvođači na sceni, služeći se glazbenim instrumentima, različitim predmetima te ponajviše vlastitim glasom, proizvode zvuk i dodaju isječcima opisan sadržaj. Takav postupak, zahtjevan zbog potrebe vrlo precizne sinkronizacije - provedene u predstavi bez greške, svakako je inventivan te ujedno čini izvođački vrlo zanimljiv način sinteze kazališta, filma i glazbe. Zahvaljujući preciznosti i očito visokim izvođačkim mogućnostima, takav, složen mehanizam montaže i sastavljanja zvuka, slike i glasa u Blockbusteru funkcionira iznimno dobro, pokazujući kako se promišljenim i kreativnim ujedinjavanjem više medija i izraza može pomaknuti izvođačke kanone, unatoč stalno postojećoj opasnosti gubljenja i zastajkivanja jedne od komponenti, čime bi predstava odmah skliznula u kaotično scensko događanje. To se na zagrebačkoj izvedbi, zahvaljujući izvođačima, a sigurno i tehničarima tona i videa, nije dogodilo. Rezultat je u početku začudna, a zapravo vrlo gledljiva sinteza koja ne gubi ritam niti ima potrebu za samo-objašnjavanjem nasuprot prikazivanju sadržaja kojem pruža okvir, što je rezultat koji ovakvi multimedijalni projekti rjeđe uspijevaju postići nego što se izgube u objašnjavanju svog složenog mehanizma kojim bi trebali djelovati.

  

  Blockbuster je, dakle, programatska, zapravo politična predstava. Sadržaj njezina programa, opisivanje klasnog sukoba i shodni poziv na revolucionaran odgovor, može se i ne mora opravdavati, pogotovo imajući u vidu s jedne strane povijesna iskustva s takvim odgovorima na društvenu i ekonomsku realnost, ali i sadašnji trenutak u kojemu se ona, kao u cikličkim povijesnim mijenama, ostvaruje. No, njezin program nije i karakteristika kojoj su sve ostale komponente predstave podređene, kako to često u sličnim projektima biva, što dovodi do kreativnog zatomljivanja i dominacije predstavom političkih i ideoloških uvjerenja autora, nego se pokazuje i kao kreativna, dobro zamišljena i, što je posebno važno, izvedena sinteza više izraza slike, zvuka i glasa.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. listopada 2017.  

Piše: