Trajni sudionik hrvatskog kazališnog života

Festival Blind in Theatre: Jučer sam se sjetio plave autorice i redateljice Petre Radin i Prokleta avlija Ive Andrića, red. Mario Kovač

• 
  
  Festival Blind in Theatre, efektno nazvan akronimom BIT, bijenalna je revija kazališta slijepih i slabovidnih koju u Zagrebu organizira Kazalište Novi život pod vodstvom svog dugogodišnjeg agilnog glumca i ravnatelja Vojina Perića. BIT, započet 1999, ove je godine ostvario jubilarno deseto izdanje, čime se pokazuje kao festival kontinuiteta, ne toliko zbog godina trajanja nego osobito zbog jedinstvenosti i funkcionalnosti koncepta koji se nije iscrpio ili traži redefiniranje, nego postojano pridonosi kvalitativnom i kvantitativnom rastu kazališta slijepih i slabovidnih i stvaranju njihove publike. Devet dana Desetbitnice, kako duhovito ravnatelj Festivala Perić naslovljava predgovor programskoj knjižici, programski je oblikovano u pet predstava, od kojih su tri gostovanja i dvije produkcije Novog života na Sceni Vidra, uz niz popratnih događaja, uglavnom u prostoru Tiflološkog muzeja.

  Jučer sam se sjetio plave autorice i redateljice Petre Radin te Prokleta avlija Ive Andrića, u režiji Marija Kovača i dramaturgiji Sibile Petlevski, predstave su Novog života koje je njegovo vodstvo odlučilo uvrstiti u 10. BIT. Izvedena kao središnji dio otvorenja Festivala, nakon donekle nepotrebnog no vjerojatno protokolarno nužnog uvoda koji je, osim govora, uključivao i nastupe Ane Rucner i Marije Husar, Jučer sam se sjetio plave intrigantan je autoreferencijalni asamblaž, obilježen potragom za objašnjenjem doživljaja i shvaćanja boja u osobnim iskustvima glumaca. Tako Novi život uvodi publiku u svijet nastanka umjetnosti, brojnih doživljaja čija sinteza čini umjetnički, ali i opći, svakodnevni, ljudski život svakog od članova ansambla ove predstave. Život obilježen gubitkom, već na početku ili kasnije, zbog različitih okolnosti - vida, osjetila, no ne i volje i mogućnosti za spoznajom onoga što drugima omogućava korištenje tim osjetilom. Boja, o kojoj svaki glumac ima neku, malo drugačiju viziju i način spoznavanja, ovdje se otkriva kao mnogo obimniji koncept od čistog kolorita, od onoga što se rano tijekom obrazovanja nauči povezivati s pojmovima zeleno, plavo ili crveno.

  

  U ovoj predstavi boja je način prepoznavanja osoba, situacija, zvukovnih i taktilnih podražaja, upisana u sjećanja i oblikovana u glumačke minijature. Vrlo iskreno i otvoreno glumci Novog života na scenu ne donose scensko zbivanje udaljeno od njihovih stvarnosti, ne preobražavaju se, ne ostvaruju svoje glumačke sposobnosti kako bi mogli biti što vjerniji interpreti svojih likova nego interpretiraju sebe, svoje osjećaje i doživljaj svijeta. To oblikuje predstavu kompleksne strukture, zahtjevnog mizanscena pokretanog iskustvima koja su često difuzna i vrlo osobna, bez očitog potencijala za glumačku suigru. No, Jučer sam se sjetio plave omogućava suigru, ali ne u konvencionalnom smislu, interakciji glumaca (iako je ona prisutna) nego u interakciji osjećaja i doživljaja onih na sceni i onih u publici. Zato je ova predstava intimna i čak zabavna, a istovremeno potresna i teška. U snažnim iskustvima glumaca malo je redundantnog; svakim daljnjim iznošenjem viđenja zelene ili plave boje svijeta u određenom trenutku realizira se nova mogućnost promatranja sasvim običnih, svakodnevnih, često dječjih i zaigranih trenutaka u tom istom svijetu koji se može vidjeti potpuno drugačije. Upravo to čini Jučer sam se sjetio plave dinamičnom i drugačijom, osobitom predstavom, sa zapravo rijetkom mogućnosti stvarnog pomicanja već istraženih i oblikovanih interakcija publike i aktera.

  

  Prokleta avlija, jedna od kanonskih proza Ive Andrića, složen je kazališni zadatak, što je vidljivo već iz strukture djela. Zbog toga njegova dramatizacija i izvedba u Novom životu pothvat je velikih zahtjeva i u prikazivanju zatvorenosti, sporosti i nemoćnosti stanovnika Andrićeva osmanskog zatvora, ali i u nijansiranju njihovih osobnih priča, doživljaja i invencija, kojima pronalaze način održanja i provođenja vremena u zatočeništvu uzrokovanom raznim životnim okolnostima. Dramatizacija, proširena i nekim drugim, kraćim Andrićevim prozama i sevdalinskim stihovima, nudi pogled na Avliju kao statično mjesto, u kojem se nalaze ljudi očajnici, ali i ljudi koji, više ili manje intuitivno svjesni svoje još uvijek prisutne životnosti, pronalaze načina kako ju izraziti. Svi su oni, kako kaže upravitelj zatvora, obilježeni kao krivi, samim dolaskom u tu instituciju, nevažno o stvarnim okolnostima zbog kojih su se u njoj našli. Zbog toga, jedini sigurni izlaz, kad već puta koji bi vodio prema onom stvarnom nema, jest bijeg u imaginaciju ili sjećanje, izraženo pripovijedanjem. I upravo se u dinamiziranom pripovijedanju, uz pokret ograničen strogim okvirima i pravilima zatvora, realizira tijek Proklete avlije, a tako i ove predstave. Iako na trenutke taj koncept gubi snagu, zbog čega pripovijedanje iscrpljuje i one na sceni i publiku, sveukupno Prokleta avlija je uspješna u oblikovanju atmosfere zatvorenosti, učmalosti i trajnog pesimizma u okviru kojeg se uvijek iznova, zahvaljujući ljudskoj želji za samoodržanjem, oblikuje i realizira život, makar samo u priči i pripovijedanju.

  

  Novi život, kazalište slijepih i slabovidnih, često je prikazivano fenomenom. Društvenim, kulturnim i inim, kojeg treba isticati zbog njegovog specifičnog načina rada. No, ovo kazalište, nakon gotovo sedamdeset godina rada, ali ne isključivo zbog kontinuiteta nego kvalitete i postojanosti njihova umjetničkog rada, ne treba promatrati kao fenomen nego kao trajno prisutnog sudionika kazališnog života sredine u kojoj djeluje. Teorijski okvir ovakvog shvaćanja, uvelike postavljen u djelu Udahnuti svjetla pozornice (doktorskoj disertaciji redatelja Marija Kovača, predstavljenoj i u sklopu BIT-a), način je na koji se može razumjeti Novi život i njihove predstave, a što pokazuje i Festival BIT.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2017.

Piše: