Prozor u intimni egzistencijalni problem generacije

Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: BITEF teatar, Beograd, Drugovi, ja se ne stidim svoje komunističke prošlosti, red. Sanja Mitrović i Vladimir Aleksić



  • U okviru Europskog kazališta u ZKM-u, iz Srbije je gostovao autorski dvojac - kazališna umjetnica Sanja Mitrović i glumac Vladimir Aleksić s predstavom Drugovi, ja se ne stidim svoje komunističke prošlosti. Riječ je o predstavi ostvarenoj u produkciji beogradskog BITEF teatra i amsterdamske produkcijske kuće Stand Up Tall, čija je osnivačica i umjetnička ravnateljica Sanja Mitrović. Iako provokativnog naslova, radi se o intimnoj i toploj izvedbenoj ispovijesti dvoje autora u okviru dokumentarističkog kazališta.

    Sanju Mitrović i Vladimira Aleksića na sceni upoznajemo kao prijatelje iz djetinjstva. Kroz predstavljanje njihove mladosti u Zrenjaninu u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, provodi se proces mapiranja povijesti samog grada kroz ekonomske promjene koje su pratile izmjene državnih sustava, kao i same države. Djelo se dotiče društvenih i kulturalnih promjena, ali isključivo vezanih uz gospodarstvene značajke, odnosno propast i pustošenje bivšeg industrijskog diva SFRJ, ujedno i rodnog grada dvaju autora. Uz pozadinu slave i propasti jugoslavenskog Avala filma smješta se nevinost djetinjstva, važnost sjećanja te nostalgija za propuštenim i nestalim. Bilježi se povijest teritorija, tok života kao i tok države u obliku teritorija srastanja osobnih uspomena, spomenika i odabira.

    Drugovi, ja se ne stidim svoje komunističke prošlosti počinje zajedničkim gledanjem isječaka iz nekih od najgledanijih jugoslavenskih filmova, poput filmova srpskih redatelja Aleksandra Petrovića, Dušana Makavejeva, Emira Kusturice, Gorana Markovića… Inscenacijom dječje igre sinkronizacija pojedinih scena, počinje se s povlačenjem paralele između priče o povijesti Avala filma i  priče o životima autora koje sudbina Avala filma simbolički uokviruje. Posljednja produkcija Avala filma izašla je 2000. godine, a u to su vrijeme i Mitrović i Aleksić emigrirali iz Srbije. Na prostoru scene ponovno igraju svoje dječje igre, fizički rekonstruiraju naučene sletovske koreografije i kartografski bilježe topografiju svog rodnog mjesta, a pritom kroz konturiranje prostora svog djetinjstva održavaju dijalog u izvođenju vlastitih prošlih i sadašnjih identiteta. Izmjenjuju se pojmovi iz perioda ekonomske tranzicije i perioda odrastanja, mute se pokušaji distinkcije između individualnog, intuitivnog, javnog i generaliziranog, a kroz neizbježna srastanja uspomena, sjećanja, prilika, odabira i posljedica, u sveopćoj izgubljenosti ipak se uspijeva izgraditi određen identitet i stav autora. Samo djelo napreduje putem nekoliko dimenzija i raspoloženja. Fiktivnost prošlosti, utjelovljenje osobnih sjećanja i osjećaja, izjednačavanje stvarnog životnog iskustva s odbačenim modelom društva i posljedične, potrebne rasprave i propitkivanja o istom tvore nostalgično stanje bez rješenja, ali s priznavanjem i uprizorenjem paradigmatske smjene koja se priznaje u dio identiteta autora. Istovremenost osobnog osjećaja gubitka s ne u potpunosti lociranim odgovorom na pitanje „što se to točno izgubilo?“, govori o  još uvijek trajnom periodu tranzicije.

    Širenjem perspektive s individualne na opću, generacijsku perspektivu izgubljenog komunističkog djetinjstva, poistovjećuje se stvarnost posljedica nestanka državnog socijalizma s izgubljenošću rituala, igri, identiteta i rasta kakvi su se mogli i očekivali nastaviti. Ono što je zapravo zanimljivo i djelomično problematizirano u ovom djelu je ideja vraćanja na promijenjeno i polemiziranja može li se isto - nazvati gubitkom. Osjećaja stida zbog prošlosti ili osuđivanja sadašnjosti izostaje te je uporište osi izvedbe zapravo u osjećaju nesigurnosti. Podtekst izvedbe čini nesigurnost oko prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, odnosno nemogućnost da se prostor djetinjstva, koje je oblikovalo sada, afirmira i uspostavi u svezu s ičim poslije njega. Iz tog razloga Drugovi, ja se ne stidim svoje komunističke prošlosti  nije aktivistički komentar s lijeva nego prozor u intimni egzistencijalni problem generacije.

    © Maja Ležaić, KAZALIŠTE.hr, 28. studenog 2017.

Piše:

Maja
Ležaić