Festival verističkog dramskog kazališta

34. susreti kazališta BiH u Brčkom (16.-25. 11. 2017.)

• 
  
  U bliskom kazališnom okružju u kojem sve snažnije nastupa post-dramska, redateljska autoritativna intervencija pri izradi svojevrsnih kazališnih projekata pri čemu je dramski tekst gurnut na ivicu provalije, Susreti kazališta u Brčkom nadaju se kao tradicionalna, gotovo arhaična regionalna kazališna priredba usmjerena k očuvanju dramske riječi i to, ove godine, na bošnjačkom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom jeziku. Danas je to jedinstveni festival koji po trideset i četvrti put okuplja ponajbolje predstave zapadne skupine južnoslavenskih zemalja, tvoreći koncentraciju kvalitete nepronalažljivu na mnogo širem prostoru od onoga kojeg sama Smotra pokriva. Primjerice, i hrvatska i srpska kazališna zajednica usmjerena je većinom na propagiranje i promoviranje vlastita dramskog jezika i kazališta u obliku Nagrade Marin Držić ili Nagrade hrvatskog glumišta u svrhu poticanja hrvatskog dramskog odnosno kazališnog stvaralaštva, ili pak Sterijina pozorja - festivala srpske nacionalne drame i kazališta, pri kojem se njeguje i nagrađuje isključivo srpski dramski predložak.

  Specifičnosti kulturno-političkog prostora, tegobna i turobna bliska prošlost, nesvršena težnja za ekumenizacijom zajednice od strane manje domaćih a više stranih političkih elita te neosporna činjenica kako je riječ o ozbiljnom sveučilišnom gradu, stvorili su temelj na kojem se više od desetljeća gradi izuzetno kvalitetan kazališni festival koji u desetak dana pokušava, i vrlo često uspijeva, prezentirati građanstvu ponajbolje kazališne produkcije s prostora bivše federativne zajednice. Fascinira pritom kakvoća organizacije samog festivala, pri kojem sudjeluje nekolicina domaćih, mladih, a obrazovanih kazališnih djelatnika (producenata, redatelja, glumaca…) predvođenih Goranom Damjancem, umjetničkim voditeljem 34. Susreta, brojnost i financijska izdašnost samih nagrada koje se dodjeljuju na Smotri, kao i serioznost pristupa svih autora odabranih kazališnih predstava. U našemu okružju ne postoji grad koji više dariva poklonike kazališne umjetnosti kao što to čini Brčko u tako kratkom vremenu, sublimirajući ponajbolje od dramskog kazališta u protekloj kazališnoj sezoni i to na vrlo širokom prostoru, ne uvažavajući bilo kakav politički prizvuk i zahtjev, a pogotovo ne onaj radikalni.

  Izbornik 34. Smotre u Brčkom Almir Bašović, sarajevski sveučilišni profesor, vrsni teatrolog i dramatolog, nakon niza odgledanih predstava u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori odlučio se za osam kazališnih izvedaba koje je ponudio gledateljstvu, ali i stručnom povjerenstvu pri ocjenjivanju uspjelosti predstava koje je sačinjavalo tri člana: Almir Imširević, dramski pisac iz  Sarajeva, Ljiljana Blagojević, glumica iz Beograda i Anja Šovagović, glumica iz Zagreba. Briga za publiku na Smotri ovjerena je trima nagradama koje dodjeljuju izravno izabrani predstavnici gledateljstva samih predstava. Gotovo nevjerodostojno zvuči da se na festivalu dodjeljuje ukupno šesnaest nagrada!

  
  
  Smotru je 16. studenog otvorilo Narodno pozorište iz Sarajeva s izvedbom drame Ljubice Ostojić Sve se nekako preživi osim smrti u režiji Dine Mustafića. Autori predstave - gotovo proročki svjesni kasnije ispisanog mota festivala: Kazalište u gradu, grad u kazalištu, u fokus smještaju sarajevsku prošlost i sadašnjost predviđajući budućnost, izrezujući pa nanovo spajajući fragmente života nas, malih ljudi, izmjenjujući prizme uz pomoć precizno odijeljenih nastupa dramskih lica okupljenih oko tri generacije jedne obitelji, čineći tragično-turobnu atmosferu podnošljivom kroz ironijski odmak, ludizam koji je oduvijek, a ponajviše u vremenima jake povijesti, obilježavao i prožimao Grad uobličen u šali, vicu, poruzi ili pak negiranju, nepristajanju na zlo. Glumački ansambl predvode sarajevski kazališni velikani Kaća Dorić i Izudin Bajrović, a uz njih posebno valja istaknuti svrsishodnost glazbenog autorskog izričaja Damira Imamovića.

  Uslijedila je produkcija Gradskog pozorišta Podgorica predstave Čuvari tvog poštenja, autorskog projekta Borisa Lijaševića. Etička karakterizacija i moralne dileme u središtu su pozornosti autora projekta koji naslovno geslo preuzima iz stihova himne Crne Gore. Lijašević potiče u glumaca improvizacijske sposobnosti kako bi se na što naravniji način uhvatio s problemom recentne društvene hipokrizije. Jedna sasvim banalna srednjoškolska krađa postaje okidač uz pomoć kojeg će se propitivati shvaćanja poštenja te načini obračunavanja s nepravdom u prošlosti i sadašnjosti. Dubravka Drakić predvodi ansambl, dok je Rambo Amadeus autor glazbe u predstavi.
  
  

  Mirna Bosna, dramski prvijenac mladog bosanskog književnika Borisa Lalića u režiji Saše Peševskog u produkciji Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, izravno se nadovezuje na prethodne dvije izvedbe, što posve ide u prilog izborniku Smotre koji inteligentno vezuje, prikuplja aktualne društvene malignosti na jedno mjesto, pokušavajući tako pripomoći recepciji u njihovu detektiranju, analiziranju, u konačnici – destruiranju. Ta komedija preživljavanja, kako ju žanrovski označuju autori, okupljena je doista oko obitelji u bosanskoj urbanoj sredini na rubu egzistencije. Pripadnici one većine – obične, neuočljive, potlačene društvene kaste s kojom se lako poistovjetiti, konačno se odlučuju na za njih radikalni, ekstremni i naravno kriminalni potez te se time spašavaju od potpunog međusobnog loma i nestanka. Koristeći svoju nevidljivost i nepretencioznost, uspijevaju u nakani sve do trenutka dok ljudska pohlepa ne skoči na pozornicu, točnije do poteza koji bi ih mogao u potpunosti riješiti egzistencijalnih problema. Naturalizam dramskog predloška i sjajne glumačke izvedbe, posebice ona mladog Davora Golubovića u ulozi mentalno hendikepiranog Bokija, forte su predstave koja će dugo živjeti na pozornici Kamernog teatra 55.

  Dana 20. studenog uprizoren je Sabirni centar Dušana Kovačevića u režiji Marka Misirače u koprodukciji Narodnog pozorišta RS iz Banja Luke i Pozorišta Prijedor. Uslijed dramaturške obrade Kovačevićeva predloška redatelja Misirače i dramaturga Ivana Velisavljevića, predstava gledatelja u mnogom ne podsjeća na iznimno popularni film Gorana Markovića. Smještajući dramsko mjesto i radnju na sam početak devedesetih godina 20. stoljeća na šire banjalučko područje, redatelj kroz dramski lik - ovoga puta profesora povijesti a ne arheologije kao u popularnijoj filmskoj inačici, ne ostavljajući pak nikoga nedužnim, inzistira na potrebi za prisjećanjem nekih vedrijih i veselijih dana zajedništva različitih narodnosti afirmiranjem tekovina NOB-a, optužujući zaborav i društveno-politički eskapizam za strahote koje su se događale na poznatom nam području u prvoj polovici devedesetih godina.

  Znakovito, dan poslije igran je Ustav Republike Hrvatske Satiričkog kazališta Kerempuh u režiji Vinka Brešana, po predlošku Ante Tomića i Rajka Grlića. I ovoga puta prethodi kazališnoj izvedbi relativno popularna i nagrađivana ekranizacija tekstualnog predloška, no Sabirni centar i Ustav mnogo snažnije povezuje temeljna vodiljna nit koja je sadržana u težnji ka apsolutnoj destrukciji predrasuda, humanističkom obračunavanju s različitim oblicima netolerancija, ponajviše ideološko-političkog predznaka, a dodatno u odnosu na prethodnu predstavu – prihvaćanja manjinskih društvenih skupina podjednako vrijednima.
  
  

  Sedmi dan Smotre bio je rezerviran za kultni dramski predložak - Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana u režiji Ivana Lea Leme i produkciji Hrvatskog narodnog kazališta iz Mostara. Čak treća je to izvedba samo na brčanskoj festivalskoj sceni! Redatelj i dramaturg mostarskog Hamleta Dragan Komadina inzistiraju na izazivanju osjećaja srama uslijed poistovjećivanja i agitiranja, uniformiranja u različite čopore koje priznaju i brane isključivo jednoumlje, slijepo vjeruju i slijede Vođu, podrivajući bilo kakav prizvuk različitosti, demokratičnosti. Iziskuje ta predstava pristupanje nultoj, početnoj, neutralnoj poziciji do koje je dug put, a on započinje osvješćivanjem grijeha, odnosno stidom i pokajanjem zbog njegova počinjenja.

  Moja fabrika Selvedina Avdića u režiji Selme Spahić Bosanskoga narodnog pozorišta iz Zenice posljednja je igrana predstava na 34. Smotri kazališta u Brčkom. Predstava je strukturirana na način da se oslanja na odlomke iz istoimena proznog djela, intimne monografije S. Avdića, prateći uspone i padove jedne tvornice kao svojevrsnog lakmus-papira na kojem se indiciraju kiselo-bazni produkti socijalnog okruženja. Predstava je to koja o nestanku jednoga grada progovara kroz prizmu njegova inkubatora, energetskog izvora, solarne baterije kojoj punjenje ponekad ne ometa više dim iz tvorničkih dimnjaka nego reperkusije jedne kriminalno loše izvedene društveno-gospodarske tranzicije.
  
  

  I za kraj, nikako ne slučajno, ostavili smo predstavu koja je igrana u sredini programa, ali ona fundamentalnim dijelom daje odgovor, načine na koji je moguće obračunati se s produktima namjerno katastrofalno provedene tranzicije od strane političkih elita pod toplim okriljem radikalnog nacionalizma. Tranzicije koja je zapravo producirala sve društveno-kritičke predstave popraćene na Smotri, inkorporirane u malignu svakodnevicu prostora kojeg pamtimo kao čišćeg, svjetlijeg i neopterećenijeg i to ne samo zato što smo tada bili mlađi, ljepši i pametniji. Paradoksalno, odgovor i izlaz je bijeg ili pak navlačenje crne vreće na glavu i ignoriranje, negiranje, riječju - eskapizam. Predstava je naslovljena Hipnoza jedne ljubavi, dramski pisac i redatelj su uvezani u Dušanu Kovačeviću, a producirana je od strane beogradskog Zvezdara teatra. Anica Dobra, Dragan Petrović i Ljubomir Bandović, zvjezdana glumačka ekipa s lakoćom zavodi brojne publike jer je u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, od praizvedbe 17. prosinca 2016. do gostovanja u Brčkom, odigrana više od pedeset puta. Uz pomoć šminkanja rečenih glumaca i sitne, oprostive nelogičnosti samog dramskog predloška, lako su zaboravljive, ostaju neprimijećene. Ono što ostaje bolna i tragična spoznaja jest kako puku egzistenciju nije više moguće ostvariti na prostoru koji je poznat nama i našim precima koliko god idiličnim se nadao, to jednostavno nije dostatno (uza sav trud i viziju izvrsnog snovitog, bajkovitog scenografskog rješenja Nenada Brkića i Nikole Nikolića). Programska knjižica nosi zabilježeno ufanje legendarnog pisca kako je izlaz moguć jedino u ljubavi prema bližnjima i zemlji kojoj dugujemo sve što imamo.

  Vjerujte mi, nakon osvješćivanja neuralgičnih točaka našega društva, a zatim upijanja zagušljive, defetističke atmosfere stvorene od strane autora svih predstava na 34. Smotri kazališta u Brčkom – rečeno se nudi kao prosta, isprazna parola. Osviještena finalna potreba za bijegom uz pomoć Kovačevićeve Hipnoze rezultat je verističkog dramskog teatra za koji se pronicljivo odlučio izbornik Bašović na ovogodišnjim Susretima te stoga ne začuđuje kako je stručno izborno povjerenstvo proglasilo Hipnozu jedne ljubavi najboljom predstavom Smotre u cjelini.  

   © Ivan Trojan, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2017.

Piše: