Nova kazališna realnost?

16. Europska kazališna nagrada i 14. Europska nagrada za novu kazališnu realnost, Rim, Italija, 12.-17. prosinca 2017.

• 
  
  Od 12. do 17. prosinca 2017. godine Rim je bio domaćin 16. izdanja Europske kazališne nagrade i 14. izdanja Europske nagrade za novu kazališnu stvarnost. Nagrada je održana u Rimu u sklopu posebnog projekta Ministarstva kulturne baštine, čime se prigodno i slavila obljetnica 60 godina Rimskog ugovora i otvaranje Europske godine kulturne baštine 2018. Koncept ovogodišnjeg izbora laureata kazališne nagrade temeljio se na odabiru glumca/glumice koji su se podjednako dokazali i na kazališnoj sceni i na filmskom platnu, uzimajući glumačku vještinu u kazalištu kao temelj.
  
  Povjerenstvo za dodjelu nagrade odabralo je Jeremyja Ironsa (1948.) i Isabelle Huppert (1953.) kao dvoje glumaca koji su pokazali iznimnu vještinu u transponiranju između kazališnog i filmskog medija. Velika svečanost završena je koncertnim čitanjem u kojem su Jeremy Irons i Isabelle Huppert prvo čitali ljubavna pisma Alberta Camusa i Marie Casares te izveli dramu Ashes to Ashes Harolda Pintera. Posebnu nagradu dobio je nigerijski pisac, pjesnik i dramatičar - nobelovac Wole Soyinka, dok je posebnim spominjanjem nagrađen tunižanski redatelj Fadhel Jaïbi.
  
  

  Europska nagrada za novu kazališnu realnost dodijeljena je Susanne Kennedy (1977.) koja se predstavila predstavom The Virgin Suicides; Jerneju Lorenciju (1937.) čija je predstava Kralj Ubu nažalost otkazana zbog iznenadne smrti glavnog glumca Jerneja Šugmana; Yael Ronen (1976.) s predstavom Roma Armee; Alessandru Sciarroniju (1976.) s nastupom UNTITLED_I will be there when you die; Kirillu Serebrennikovu (1969.) koji nažalost također nije mogao prisustvovati zbog kućnog pritvora u kojem se nalazi u Rusiji; Kazalištu No99 (nastalo 2005.) iz Estonije koje se predstavilo s No43–Filth te je posebna nagrada dodijeljena Dimitrisu Papaioannousu (1964.) za sveukupno djelovanje na području režije i vizualne umjetnosti.

  The Virgin Suicides (Djevičanska samoubojstva), režija Susanne Kennedy, Münchener Kammerspiele u koprodukciji s Volksbühne Berlin

  Predstava je nastala prema istoimenom romanu Jeffreya Eugenidisa koji govori o tragičnoj sudbini pet sestara koje su živjele u strogoj obitelji te je svaki njihov pokušaj bijega u svijet i stvarnost završavao još većom izolacijom od strane roditelja, sve dok se jednog dana svih pet sestara nije odlučilo počiniti samoubojstvo. Sam koncept izvedbe predstavlja kombinaciju postdramskog teatra i performansa koji više pokušava stvoriti mučnu atmosferu života djevojaka nego ispričati njihovu priču. Scena tako izgleda poput karaoke prostora u Japanu, prepunom zaslona, fluorescentnih boja, bljeskajućih svjetala ponekad popraćenih zaglušujućom bukom, a i glumci su obučeni u kostime poput manga karaktera iz popularnih japanskih animiranih filmova. U ovakvom ambijentu, tragična i dirljiva priča pet sestara ostala je nedoživljena. Korištenje svjetala, multimedije, zaslona i glazbe kao sredstava prenošenja atmosfere bez riječi (samo se na zaslonima pojavljuje humanoidni robot koji s vremena na vrijeme služi kao narator) nije publiku uspjelo zainteresirati za priču (koje niti nema), niti je s publikom komuniciralo.
  
  

  Roma Armee (Vojska Roma), režija Yael Ronen, Kazalište Gorki, Berlin

  Predstava Vojska Roma bavi se problematikom integracije manjina i raznolikošću i drugošću pojedinih identiteta u kontekstu neo-fašističke prijetnje Europskim liberalnim tekovinama. Predstava je zamišljena kao svojevrsni spektakl, kabaret/mjuzikl u kojem u brojnim duhovitim, ali i ozbiljnim situacijama, glumci progovaraju o problemima s kojima se susreću kao pripadnici romske manjine, ali i pripadnici homoseksualne zajednice. Hvalevrijedan projekt koji pokušava progovarati o problemima drugačijih i različitih nažalost pada na ispitu temeljnih vještina u kazalištu, pa su tako glumački nastupi slabi a režijski uplivi često nelogični i više smetaju scenskoj radnji nego što je tvore kao cjelinu. Jednako tako, niti dramaturgija nije na boljoj razini od navedenog pa se cijeli spektakl svodi na svojevrsno recitiranje i izgovaranje parola. Jedino što se u izvedbi može izdvojiti kao uspješno jest ideja, pozitivna atmosfera koju prenose na publiku te iznimne glasovne sposobnosti sudionika.

  

  UNTITLED_I will be there when you die  (BEZ NASLOVA_ Bit ću tu kad umreš), režija Alessandro Sciarroni, koprodukcija Comune di Bassano del Grappa-Centro per la Scena Contemporanea, Biennale de la danse -Maison de la Danse de Lyon, AMAT, Mercat de les Flors-Graner Barcelona, Dance Ireland

  Točka BEZ NASLOVA predstavlja koreografsko-performativni nastup posvećen protjecanju vremena i refleksiji na umjetnost žongliranja. Četiri žonglera izvode 50-minutnu točku koja zahtijeva iznimnu koncentraciju i vještinu, a nastup im dodatno otežava glazba koja ih izbacuje iz ritma te bljeskajuće svjetlo i mrak. Njihov nastup je za svaku pohvalu, međutim radi se jednostavno o točki koja pripada u kategoriju uličnog nastupa. Činjenica da su uličnu umjetnost začinili glazbom i svjetlom te produžili trajanje, ne čini je predstavom, a time niti ne pripada u kazalište.
  
  

  NO43 – Filth (Broj 43 – Prljavština), Kazalište NO99, Estonija

  Kazališna družina NO99 nastala je 2005. godine u Tallinu. Osnovali su je interdisciplinarni umjetnik Ene-Liis Semper i redatelj Tiit Ojasoo. Zanimljivo je kako se u broju u nazivu skriva broj projekata (predstava) koju će družina postaviti te se nakon toga raspustiti. Radnja se temelji na pokušaju progovaranja o problematici suvremenog čovjeka koji shvaća da je evolucija završila te da na zemlji nema ničeg novog, a pogled iz blata u kojem smo završili ne otkriva nam zvijezde, nego samo drugog zablaćenog čovjeka ispunjenog gnjevom. Scena izvedbe postavljena je tako da pod pozornice prekriva zemlja/blato (koju tijekom predstave namaču šmrkovima), a odijeljena je prozirnim staklom od publike kako tijekom izvedbe, koja je obilježena snažnim i energičnim pokretom, borbom, svađom, ne bi došlo do prelijevanja i prljanja kazališta i publike. Devet likova bez riječi (s vremena na vrijeme pojavljuje se ritualno mantranje) pokušava uspostaviti odnose koji završavaju gađanjem blatom, udaranjem, pljuvanjem u lice, mirisanjem analnih otvora, simulacijom silovanja i slično.
  
  

  Uz dvije navedene nagrade, publici su se predstavili i nagrađeni prethodnih godina u kategoriji nazvanoj Povratci: Giorgio Barberio Corseti Kralj Lear; Robert Wilson Hamletmaschine i Peter Stein Richard II. Od navedenih izdvojio bih predstavu Richard II. u režiji Petera Steina, koja je jedina od navedenih uspjela ostati u okvirima dramske kazališne umjetnosti, ispričati priču, komunicirati s publikom na razumljiv način te prenijeti poruku. Stein se u svom konceptu gotovo u potpunosti pridržavao izvornika, a dodatno ga je začinio postavljanjem u maniri dramskih konvencija Shakespeareovog vremena – scena je minimalistička, sadrži prostor za otkrivanje, radnja se odvija vertikalno (u ravnini scene i na prostoru balkona) i slično. Vrhunac izvedbe činio je nastup Maddalene Crippa koja je fantastično utjelovila Richarda II., tvoreći zanimljivu ideju da žena igra glavnu mušku ulogu. Taj je potez možda korišten kao kontrapunkt činjenici da su u Shakespeareovo vrijeme muškarci igrali ženske uloge, ali i kao aluzija na mjesta u izvorniku kada Richard II. govori kako mu je mozak ženski a duša muška, igrajući na borbu srca i razuma.
  
  

  16. Europska kazališna nagrada svakako je završila u dobrim rukama. Jeremy Irons i Isabbele Huppert su dvije ikone kazališta i filma, a svoje su vještine pokazali i u koncertnom čitanju koje je ostavilo vrhunski dojam. Koliko bi to dobro izgledalo da se radilo o pripremljenoj predstavi, mogu tek nagađati. 14. Europska nagrada za novu kazališnu realnost je potpuno druga priča. Ljudski rod kroz cijelu svoju povijest stremi promjenama i uvođenju novog, pa tako i kazalište, i to je naša ponajbolja osobina. Međutim, rezultati novog ponekad budu puno lošiji od starog. Izvedbe kojima su se nagrađeni predstavili čine kombinaciju postdramskih, performativnih, autističnih i hermetičnih cjelina koje su ispunjene frenetičnom i zaglušujućom glazbom, stroboskopskim svjetlima i suvišnim i pretjeranim nasiljem. Tako nove predstave naizgled vizualno pokazuju puno, dok zapravo govore vrlo malo, a i obraćaju se tek nekolicini. Ako su ove izvedbe predstavljale kremu nove kazališne realnosti koja evidentno pokušava mijenjati komunikacijsku paradigmu kazališta i publike, pitam se čija je to realnost i za koga će se te predstave u bliskoj budućnosti igrati.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 8. siječnja 2018.
  
  
  
  

   

Piše: