Razigrani Don Quijote

Kazalište Merlin, Zagreb: Miguel de Cervantes, Don Quijote , red. Ana Merlin

• Suosnivačica kazališta Merlin i redateljica predstave Don Quijote, Ana Merlin kao svrhu i cilj osnivanja i postojanja kazališta Merlin istakla je kreiranje, poticanje, razvijanje i življenje temeljnih ljudskih vrijednosti poput ljubavi, mira, nenasilja, pravilnog postupanja i istine. Ta misao usmjerila ju je prema publici koja je u fazama učenja i prihvaćanja ili odbacivanja tih vrednota – školskoj populaciji. Tako je na pozornicu postavljala klasike dječje i opće književnosti koji u svojim značenjskim slojevitostima sadrže njihovo traganje i preispitivanje poput romana Mali princ, Starac i more i Galeb Jonathan Livingston.
  
  Cervantesov roman Don Quijote logičan je nastavak na tom razvojnom putu. Taj značenjski izuzetno bogat roman dramatizirao je i jezično prilagodio mlađoj publici Tomislav Zajec, cijenjeni hrvatski dramski pisac, ujedno i stalni suradnik kazališta Merlin. Autor poznat po grotesknim komadima (John Smith, princeza od Wallesa, Atentatori), umirio je pero te je roman vrlo jasno i čitko pretočio u dramski oblik. Iskoristio je nekoliko poznatijih Qujoteovih avantura – sukob sa strašnim orijašem, u stvari poljskim mišem, boj sa seoskim brijačem, bitku s krdom ovaca i završnu, kulminativnu borbu s vjetrenjačama – te ih zaokružio realističnim okvirom priče.
  
  Tako drama započinje odlukom plemića Alonsa Quijana da navuče na sebe kostim bistrog viteza od Manche, a završava Don Quijoteovim navlačenjem maske stvarnosti u kojoj spoznaje laž i ludost svog viteštva, ali i želju da se ponovo vrati iz stvarnog svijeta u svoju slatku laž. Glas autora, koji romanu daje vrlo važnu dimenziju, Zajec je vrlo spretno pretočio u pripovjedača čiji glas kroz zvučnike ukazuje na Don Quijoteove nepromišljenosti, cinično se osvrće na njegove odluke i polemizira s njima.
  
  Redateljica Ana Merlin predstavu je postavila na scenu razigrano, ali pritom pazeći da se ne izgubi iz vida glavna nit drame. Ritam predstave, koja traje za školsku populaciju optimalnih 70 minuta, raste tokom predstave i to u više slojeva: gradacija Don Quijoteovih avantura, samim time i sve bolnije posljedice sukoba na našeg junaka (od izbijena zuba u susretu sa seoskim brijačem do višestrukih prijeloma u padu s vjetrenjače), stvaraju gradaciju u samom liku Don Quijotea, koji s razvojem predstave sve više prelazi u razigranu ludost i karikaturu.
  
  Događaji kulminiraju nakon što naš junak biva zbačen s vjetrenjače te mu se ukazuje vitez od ogledala, u stvari Quijoteova vlastita nutrina ("Ja sam dijete tvog smušenog uma"), koji ga tjera da se osvijesti i vrati u stvarnost, da pogleda realnosti u oči, ali ne skidajući masku viteza, već navlačeći bezličnu masku stvarnosti. Upravo ta činjenica da se realan svijet ukazuje tek kad navučemo vlastite maske bezličnosti na sebe, dodatno potpomognuta Pansinim vapajem da se vrati u odoru Don Quijotea ("Ako ste vi ludi, a drugi zdravi, zašto ste vi dobri, a oni zločesti?") učvršćuju odluku našeg viteza tužnog lica da svuče maske i vrati se u idealnost vlastite irealnosti.
  
  Ivan Horvat je kao Don Quijote rastao s ulogom, bivao sve boljim i razigranijim kako je predstava odmicala. Svoj lik oblikovao je ludički, pred kraj i s dozom karikaturalnosti. Uz samog bistrog viteza od Manche, Horvat je igrao cijelu nisku sporednih likova, vodeći dijaloge sa samim sobom, mijenjajući boju glasa, pokrete, kretnje, pozicije. Također, njegovo poigravanje s publikom (nekoliko puta širi prostor igre na gledalište, uvlačeći tako svijet donkihotovske mašte u svjetove gledatelja) izazivalo je smijeh i stvaralo interakciju nužno potrebnu u susretu sa školskom populacijom. S druge strane Đimi Jurčec (koji igra u alternaciji s Petrom Leventićem) dosljedno je dočarao Sancha Pansu, oblikujući ga ciničnim i realnim seljakom u suprotnosti s nerealnim i zaigranim Don Quijoteom, te je tek pokatkad prelazio u parodičnost, tjelesnu i jezičnu (duhovitim kajkavizmima). Manja režijska zamjerka može se uputiti na izostanak razvoja tog lika.
  
  Redateljica je dramu postavila na ogoljenoj sceni, koju je izradio Zdenko Bašić, ujedno i kostimograf predstave, a koja snažno podsjeća na scenu Beckettovog Godota. Usred prazne scene nalazi se drveni putokaz, koji ukazuje da se nalazimo na raskrižju, kako prostornom, tako i životnom. Međutim, dok Estragon i Vladimir na raskrižju svojih životnih putova čekaju Godota, Don Quijote i vjerni mu Sancho Pansa ne čekaju sudbinu već joj idu ususret, u vječnoj obrani "krasota i milina ovoga svijeta".
  
  Na minimalističkoj sceni sa samo dva glumca sve Quijoteove bitke dočaravaju se igrom svjetla, za koji je zaslužan Luka Merlin, te zvučnih elemenata i glazbe, koju je osmislila Vlatka Panić. Na takvoj sceni s malo glumaca i rekvizita neki zvukovi preuzimaju osobine likova (zvuk konjskog njištanja sugerira prisutnost slavnog konja Rocinantea) dok uvijek isti svjetleći efekti najavljuju ključne trenutke u bitkama. Ton je bio donekle preglasan za specifični prostor izvedbe.
  
  Don Quijote kazališta Merlin nije grandiozna ni izrazito moderna predstava (premoderni pristup inače ne prolazi baš najbolje u predstavama za škole), no riječ je o vrsno adaptiranom i režiranom tekstu, dinamičnoj i kvalitetnoj produkciji koja je u potpunosti ispunila očekivanja mlade publike, prenijela joj djelić bogatstva književnog klasika i zaključila je plemenitom porukom.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 6. listopada 2008.
  
  premijera: 3. listopada 2008, Kazalište Vidra, Zagreb

Piše: