Veličanstveni hommage

Gostovanje Drame SNG Maribor: Bezgrešna (Brezmadežna / Immaculata) po romanu Colma Tóibína Marijin testament, red. Livija Pandur, Hrvatsko narodno kazalište

• 
  
  Jedan od najoriginalnijih i najznačajnijih suvremenih ne samo regionalnih nego i europskih kazališnih stvaralaca Tomaž Pandur, kojemu je teatar bio više od života, preminuo je 12. travnja 2016. u pedesettrećoj godini od posljedica srčanog udara tijekom probe Kralja Leara u skopskom Makedonskom narodnom teatru. U mariborskom Slovenskom narodnom gledališču, u kojem je započela njegova blistava karijera, u tom su trenutku već odmakle pripreme za Bezgrešnu prema romanu istaknutog irskog književnika Colma Tóibína Marijin testament. U tome mu je, kao i u svim drugim predstavama a i u stvaranju zasebnog kazališnog svijeta, najbliža suradnica bila sestra – dramaturginja Livija Pandur (ovdje i prevoditeljica teksta). Ona je predstavu koja govori o boli Majke Božje nakon Isusove smrti na križu odlučila realizirati kao hommage bratu, oživljavajući njegovu koncepciju a uz to otkrivajući i vlastitu bol:

  „Ako je oltar tamo gdje klečimo, oltar je za me pozornica, Prostor u kojem sam s Tomažem proživjela sav svoj kazališni život, tijesno prepleten s njegovom intimnom vizijom svijeta, njegovim svijetlim i mračnim snovima koje je strasno živio u stvaralačkom nastojanju ostvarenja vlastite Poezije i Istine. Bezgrešnu smo ... počeli oblikovati u duhovne krajolike, u oltar ljubavi, gubitka, samoće, traženja smisla u ranama koje ništa ne može zacijeliti. Nakon njegovog odlaska moja je rana tako duboka da je može podnijeti jedino kazališna scena. Bezgrešnu posvećujem Njemu koji je tvrdio da se sve što stupi u prostor teatra mijenja.“

  
  
  Bol je i najsnažniji osjećaj protagonistkinje Tóibínovog romana i jedinog lica predstave Bezgrešna Livije Pandur u kojoj se na najljepši način zrcali i duh teatarskog univerzuma Tomaža Pandura koji se dijelom temeljio i na stavu da je u današnjem svijetu raspravljati o etici moguće jedino na kazališnoj sceni. Time pozornica postaje veća od života, ali ne kao holivudski spektakl nego kao mjesto kritičkog preispitivanja svijeta na osjećajnoj, duhovnoj i mitskoj razini. Taj nadrealni prostor u ovoj je predstavi scenograf Marko Japelj uokvirio velikim bijelim plohama, odvojivši tako Majku Božju ne samo od realnog svijeta nego i od drugih ljudi u njenoj ispovijesti o životu nakon Isusovog raspeća. Doduše ona s lijeve strane povremeno otvara inače nevidljva vrata prema vanjskom svijetu kroz koja dopire neprepoznatljiva buka, snažan vjetar i pahuljice koje sliče pepelu nakon požara. Tom stiliziranom kontrastu između Marijine izolacije i zastrašujućeg odjeka onog što se nalazi s druge strane u sugestivnoj i ritmički besprijekornoj režiji Livije Pandur uspješno pridonosi i glazba Borisa Benka i Primoža Hladnika iz dua Silence, kao i oblikovanje svjetla Vesne Kolarec.

  No, za odluku Tomaža i Livije Pandur da adaptiraju Tóibínov Marijin testament vjerojatno je najbitnije bilo to što je Majka Božja u romanu predstavljena kao suvremena žena koja pati zbog smrti sina. To se vrlo dobro uklapa u Pandurove teatarske ideje o tome kako kazališni svijet iz svoje gotovo mitske perspektive govori o suvremenom svijetu, pronalazeći tako nova i neočekivana motrišta. Toj originalnoj vizuri bitno je pridonio kostimgraf Leo Kulaš koji je za svako od četrnaest Marijinih duhovnih stanja inventivno nalazio odgovarajuću odjeću - od početnog crnog kostima do završnog bijelog plašta i krune. Ti su misaoni i osjećajni predjeli pandan četrnaestorima postajama Isusova križnog puta, Marijina muka kojom ona ponavlja sinovljevu.

  
  
  Iako je na sceni samo protagonistkinja, Bezgrešna nadilazi okvire monodrame zahvaljujući režiji Livije Pandur koja predmete, rasvjetu ili pojavljivanje mrlja crvene boje krvi tretira ne kao rekvizite nego kao scensku promjenu koja stvara nove dramske situacije, a posebice zahvaljujući sjajnoj interpretatorici Nataši Matjašec Rošker koja je svoje izvanredno glumačko umijeće zagrebačkoj publici pokazala u još jednoj velikoj predstavi SNG Maribor tumačeći Euripidovu Medeju u režiji Olivera Frljića, za što je nagrađena za najbolju žensku ulogu na Gavellinim večerima u listopadu prošle godine (na kojima je pobijedila i ta predstava). Silinom i nevjerojatnom glumačkom energijom uspjela je svoju Medeju iz prevarene i odbačene žene pretvoriti u zastrašujuću mitsku figuru.
  
  U Bezgrešnoj je Nataša Matjašec Rošker intenzitet igre i raznovrsna, ponekad neočekivana glumačka rješenja upotrijebila na gotovo suprotan način, pretvorivši ikonu u ženu koja neizdrživo pati. U toj nevjerojatno dojmljivoj interpretaciji Marija gubi nadnaravne moći i svetost da bi se iskazala kao ljudsko biće koje ne može izdržati težinu svog gubitka. Time Marija kao žena koja osjeća nepojmljivu bol postaje sugestivna nositeljica Pandurove težnje pronalaženja Poezije i Istine na kazališnim daskama. A u ovoj iznimno vrijednoj predstavi u režiji Livije Pandur i tumačenju Nataše Matjašec Rošker ta je Istina da ništa, pa niti jedna vjera ili ideologija ne zaslužuju da budu izgrađene na smrti i da tako nanose bol ljudskom biću.
  
  
  
  Redateljica : Livija Pandur
  Scenograf: Marko Japelj
  Kostimograf: Leo Kulaš
  Glazba: Borisa Benk i Primož Hladnik
  Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
  Glumi: Nataša Matjašec Rošker
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2018.  

Piše: