Nedostatak lukavosti

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Carlo Goldoni: Lukava udovica, red: Želimir Mesarić



  • Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 23. veljače 2018. godine premijerno je izvelo komediju Carla Goldonija Lukava udovica u prilagodbi Davora Špišića i režiji Želimira Mesarića. Kostimografija je djelo Danice Dedijer, scenografija Miljenka Sekulića, oblikovanje svjetla Saše Mondecara, glazbeni suradnik i skladatelj je Igor Valeri, a suradnik za scenski pokret Vuk Ognjenović.

    Goldonijeva Lukava udovica duhovita je komedija karaktera s elementima komedije zabune koja funkcionira po pravilima komediografske struke – mane bivaju kažnjene, dobri nagrađeni, a sve završava društvenom potvrdom, najčešće u obliku vjenčanja. Goldoni je bio veliki komediograf koji je reformirao talijansko kazalište odbacujući maskirane karaktere, grub humor i improvizaciju talijanske commedie dell arte, inzistirajući na rafiniranoj komici temeljenoj na psihološkim opažanjima, nježnoj satiri i fiksnom tekstu. Radnja Lukave udovice tako se vrti oko vječne pokretačke sile života – žene.



    Sofija Katančić (Ivana Soldo Čabraja) nedavno je postala udovica te ju čeka težak odabir novog životnog partnera. Kandidata ne nedostaje; čak ih je četvorica: beogradski bankar Spiridon (Ivan Ćaćić), mađarski magnat Istvan (Vjekoslav Janković), sarajevski trgovac Aron (Duško Modrinić) i hrvatski grof Kazimir (Aljoša Čepl). Kako to u komedijama često i biva, ženici će upadati u razne sukobe i nevolje, dolazit će do brojnih zabuna, pisma će završavati u krivim rukama, a kotačići koji neumorno pokreću cijelu mašineriju u obliku vjernih i manje vjernih slugu Žuže (Matea Grabić Ćaćić), Pave (Matija Kačan), Vasilija i Grge (Antonio Jakupčević), pobrinut će se kako bi se situacije još više zakomplicirale. Ništa manje vrijedni dijelovi stroja su i vlasnica hotela Casino Mandica (Areta Čurković), Sofijin djever Ljudevit (Armin Čatić), Sofijin otac Đuro (Mario Rade), glumica Natalija (Antonija Pintarić), Sofijina sestra Paulina (Dina Vojnović), ulični svirač (Kiril Naumov) i brojni sugrađani (članovi Zbora i Baletne skupine HNK), a tko je na kraju dobio bitku i osvojio ruku zanosne Sofije u časnoj borbi, morat ćete doći i vidjeti sami.

    Zajedničkim radom Mesarića i Špišića dobili smo osječku verziju Lukave udovice koja je smještena u Osijek na početku 20. stoljeća. Tako se u ovoj adaptaciji pojavljuje Desatičina ulica, stari jezični izrazi, Bosanac, Hrvat, Mađar i Srbin umjesto izvornog Engleza, Španjolca, Talijana i Francuza, a upravo sukobi temeljeni na nacionalnoj tipiziranosti i lokalizaciji omogućuju duhovitost koja ne djeluje plitko, grubo i prvoloptaški. U navedeno se uklopio i rad kostimografa, scenografa i oblikovatelja svjetla. Kostimi su vizualno uvjerljivi i većinom vjerni vremenu. Scena je vrlo jednostavna i minimalistička, s tek osnovnim pokućstvom ili recepcijom - tri stupa s prozračnim bijelim tkaninama kroz koje se naziru pozadinski prostori i na kojima se projiciraju fotografije starog Osijeka. Cjelokupnom vizualnom dojmu predstave doprinijelo je minuciozno oblikovanje svjetla u kombinaciji s projekcijama, što je rezultiralo osjećajem trodimenzionalnosti i vizualne elegancije, a bojanju atmosfere nenametljivo doprinosi i živa violinska glazba Kirila Naumova.



    Prvi čin generalno funkcionira, duhovit je i energičan, pa iako je evidentno kako nije do kraja postignut ravnomjeran balans u energiji pojedinih scena, sve skupa ipak nekako prolazi. Pravi problemi nastaju tek u drugom činu, koji je suprotan svemu onome što je trebao biti. Nakon prvog koji je puno duži i u kojem se radnja zahuktava, u drugom sam očekivao vrhunac i eksploziju. Međutim, ona ista, funkcionalna scenografija iz prvog djela sada smeta jer na maskenbalu plešu brojni parovi uz direktne sudionike radnje te se svi međusobno naguravaju. Osim toga, svatko pleše u svom ritmu, a i sudionici reagiraju smijehom na Sofijine i Natalijine razgovore s proscima koje u tom trenutku ne bi trebali čuti. Rasplet radnje na maskenbalu, čini se, traje neizmjerno dugo, a zapravo je vremenski kratak i razrješavanje se odvija prebrzo pa se stječe dojam kako se do kraja došlo, eto, jer se moralo završiti. Kada se tome doda i Sofijino obraćanje publici na kraju te song koji djeluje nametnut - s pukim ciljem izazivanja efekta iz potpuno druge vrste scenskog djela mjuzikla, a niti dramaturški niti vrstom ne proizlazi iz dotad viđenog, cjelokupan dojam drugog čina je vrlo slab.

    Osim toga, cjelokupna izvedba otvara brojna pitanja redateljskih i dramaturških nelogičnosti i nedorečenosti. Nejasno je zašto Sofija bira baš onoga kojeg je izabrala, gdje je ta njezina lukavost iz naslova, zašto Mađar i Žuža u jednom jedinom trenutku vrlo kratko pričaju na mađarskom pa se iznad scene pojavljuju titlovi, zašto si Sofija i Žuža najednom na kraju svakog razgovora počnu davati petice i cičati poput bedastih adolescentica, zašto se pjevanje završnog songa pušta preko zvučnika a istovremeno se pjeva i uživo…



    Glumačka ostvarenja ansambla su šarolika, kao i ostali elementi izvedbe, pa variraju od vrsnih glumačkih bravura do onih odrađenih, ali u jednom su elementu svi pokazali dojmljivu vještinu – pjevanju. I grupne i pojedinačne izvedbe odrađene su dobro, a posebno se prilikom grupnih osjeća dobra atmosfera i sinergija među sudionicima. Stup izvedbe čine nastupi Ivana Ćaćića i Vjekoslava Jankovića, koji su svoje uloge pripremili i izveli vrhunski. Obojica su na sceni nepatvoreno uvjerljivi i sigurni. Ćaćić je u Spiridonu utjelovio lukavog, samouvjerenog i dominantnog alfa-mužjaka iz Srbije, a Janković šašavog, vrckastog i iznimno simpatičnog Mađara. Obojica pri tome dominantno vladaju scenom pojavom, govorom i glasom, a fokus koji pri tome pokazuju na zavidnoj je razini.

    Vrsne partnere u igri dobili su i u Matei Grabić Ćaćić, Areti Ćurković i Matiji Kačanu koji su sigurni, vječno simpatični, opušteni i ostavljaju dojam da se neizmjerno dobro osjećaju na sceni. Ivana Soldo Čabraja u glavnoj je ulozi nažalost ostala pomalo zakinuta nedorečenošću lika u samom izvorniku, a onda i nedovoljnim i/ili nezgrapnim dramaturškim uplivima. Iako je pojavom i držanjem opravdavala lik, primjećuje se kako je nedostajalo dramskog materijala iz kojeg bi našla bolje uporište za sve ono što se od lika očekuje. Aljoša Čepl i Antonija Pintarić ostavili su dojam povučenosti, nesigurnosti i nenametljivosti, pa iako im se ne može posebno prigovoriti, sigurno je kako su mogli dati više. Duško Modrinić na scenu je donio amplitudno ostvarenje pa se u jednom trenutku mučio sa sarajevskim naglaskom i držanjem finog balansa između dobre mjere i pretjerivanja, a u drugom je sve funkcioniralo. Mario Rade, Armin Ćatić i Dina Vojnović svoje su zadatke obavili u okvirima zadanih likova.



    Nova predstava osječkog HNK obilježena je brojnim propustima i nedorečenostima u režiji, dramaturgiji i adaptaciji te je otvorila brojna pitanja, među kojima se posebno nameće - zašto je uopće odabrana komedija za koju je sam autor rekao kako pripada u loš teatar protiv kojeg se borio? Međutim, brojne sitne nezgrapnosti će se igranjem vjerojatno ispolirati, podizanje tempa u igri doprinijet će bržem protoku, propusti će barem dijelom biti riješeni, a s ostalim će se publika nekako pomiriti zbog dobrog humora, pojedinačnih glumačkih bravura, pjevnih sposobnosti i atmosfere velike ansambl-predstave. Kad su već odabrali ovu komediju, šteta da joj nisu pristupili s malo više lukavosti jer bi zasigurno imali novi hit, a ovako će sve ostati na pukom zadovoljavanju viđenim.

    Redatelj i izbor glazbe: Želimir Mesarić
    Scenograf: Miljenko Sekulić
    Kostimografkinja: Danica Dedijer
    Oblikovatelj svijetla: Saša Mondecar
    Glazbeni suradnik i skladatelj: Igor Valeri
    Suradnik za scenski pokret i koreograf: Vuk Ognjenović
    Fotografije: Kristijan Cimer

    Glume:
    Ivana Soldo Čabraja, Matea Grabić Ćaćić, Ivan Ćaćić, Vjekoslav Janković, Duško Modrinić, Aljoša Čepl, Matija Kačan, Areta Ćurković, Armin Ćatić, Mario Rade, Antonija Pintarić, Dina Vojnović, Antonio Jakupčević, Kiril Naumov uz članove Zbora i Baletne skupine HNK u Osijeku

    © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 5. ožujka 2018.

Piše:

Alen
Biskupović