Promašena poruka
Noćna scena, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Jean-Claude Danaud: Ručni rad, red: Ivan Leo Lemo
-
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 9. ožujka 2018. godine u sklopu Noćne scene premijerno je izvelo crnu komediju Jeana-Claudea Danauda Ručni rad u režiji Ivana Lea Leme. Kostimografija je djelo Marka Marosiuka, scenografija Vesne Režić, oblikovanje svjetla Tomislava Kobie, a glazba Zvonimira Duspera – Dusa.Priča Jeana-Claudea Danauda trebala bi govoriti o položaju žena u surovom patrijarhalnom svijetu kroz radikaliziranu i surealnu priču tri žene. Okosnicu priče čine tri potpuno različite, a opet potpuno jednake žene s jednim zajedničkim nazivnikom – sve su žrtve društva u kojem dobra žena sluša supruga, kuha mu, pere i rađa, naravno mušku djecu, dok se on gosti svime onim što mu život pruža - to jest drugim ženama i mukom vlastite supruge. Radnja počinje jednog posve običnog dana, kada glupača Sophie (Anita Schmidt) dolazi kod čudovišta Udovice (Jasna Odorčić) kako bi joj riješila veliki problem. Kako se brzo ispostavi, u pitanju je ubojstvo i tu počinje uvrnuta priča. Naime, nakon godina ponižavanja i mučenja, Sophie je puknula i odlučila odrubiti glavu svojem suprugu te joj treba pomoć iskusne i beskompromisne rješavačice problema. Dvije žene neočekivano dobivaju pomoć u liku gospođice Petitpas, svetice (Ljiljana Krička Mitrović) koja isprva nesvjesno kroz brojne zavrzlame postaje rješenje Sophieinog problema, a na kraju se i svjesno pristaje pobrinuti za odrubljenu glavu jer, kako se ispostavi, odavno je bila zaljubljena u njega i ovo joj je prilika konačno ga imati.
Lemino uprizorenje Danaudovog djela ne temelji se na većim dramaturškim zahvatima u original pa su likovi, temeljna priča, poruke i metafore zadržani, a manje promjene očituju se u izmještanju prostora radnje iz parka na nogometno igralište i to je izvrstan potez. Prvi vizualni dojam tako otkriva klupu na igralištu ispunjenom loptama sa svih strana, a nad klupom se poput kaveza nadvija gol koji prijeteći simbolizira pritisak patrijarhalnog društva kroz možda ponajbolji simbol pravog muškarca - nogomet. Jednako efektni i simbolični su i kostimi i šminka protagonistica, pa je tako čudovište u skladu sa svojim karakterom odjevena u elegantnu crnu haljinu s rukavicama i muštiklom i naglašenom crnom šminkom, svetica u jednostavnu sivkastu haljinu bez previše šminke, a glupača izgleda poput lika iz Briljantina - plave kose u kraćoj haljini sa šarenim ružičasto-crvenkastim cvjetićima i masnicom na oku. Ostatak uprizorenja leži isključivo na tri iskusne glumice koje su se pokazale kao pun pogodak u odabiru podjele. Odradile su sjajan posao uhvativši se ukoštac s pomaknutim djelom koje je zahtijevalo puno glumačke vještine, truda i rada kako bi trojka opravdala svoje karaktere i u tome su u potpunosti uspjele. Jasna Odorčić uvjerljiva je, jaka, nametljiva i kontrolira priču poput svog karaktera, Anita Schmidt je neizmjerno simpatična u svojoj gluposti, a opet jaka i stamena u svojoj okrutnosti, izazivajući podvojene osjećaje empatije i nevjerice, dok je Ljiljana Krička Mitrović vješto skrivala pravo lice svog lika do trenutka odbacivanja maske i erupcije potpune ludosti.Problem predstave ne nalazi se niti u jednom od elemenata scenskog uprizorenja, koji su dobro odrađeni i funkcioniraju u kontekstu dramskog predloška. Problem je dramski tekst kao temelj izvedbe. Danaude je 1977. godine evidentno napisao dramu koja je svojevrsna preteča trenda Nove europske drame (trend devedesetih obilježen crnilom, pesimizmom, bezizlaznošću, nasiljem, psovkama…) no umjesto da likovi žena izazovu empatiju zbog nasilja koje trpe i afirmiraju problematiku položaja žene, ovdje se susrećemo s tri čudovišna lika. Čudovište zagovara ubijanje muških beba prilikom poroda, općenito ubijanje muškaraca te je okarakterizirana zadovoljavanjem porilukom kao falusnim simbolom. Svetica je aktivna u humanitarnoj udruzi, a zapravo potkrada ljude i samo želi spolni odnos bez obzira na to što se radi o oženjenom muškarcu te se na kraju i upušta u odnose s odrubljenom glavom. Glupača puca pod suprugovim pritiskom, ali kako se ispostavi, i ona je varala njega jer su na to pristali prilikom vjenčanja, a na kraju ga i ubija. Sve je zapakirano u prenaglašenu surealnost i pregršt metafora, što ne umanjuje činjenicu da je tekst zapravo subverzivan prema cijelom svijetu i temeljnim društvenim vrijednostima te je time pljunuo i na žene zbog kojih je cijela priča i nastala, prikazujući ih kao ženske pandane muškim nasilnicima.
Nova premijera na osječkoj Noćnoj sceni HNK rezultirala je tako podvojenim osjećajem. S jedne strane obilježena je dobrim humorom i izvrsnim glumačkim kreacijama, dok je s druge strane potpuno promašila sve ono što je najavljivano u kontekstu prava i položaja žena i aktualne Istanbulske konvencije. Cijela izvedbe ostavlja gorak okus u ustima - afirmirajući pesimizam, okrutnost i nasilje u crnom svijetu u kojem žene nisu ništa bolje od muškaraca, a s obzirom da muških likova niti nema kao aktivnih sudionika predstave, dodatno je naglašen dojam žena kao hladnokrvnih, seksualno ugroženih krvnica koje ne prežu ni od čega, pa niti od nekrofilije.Redatelj Ivan Leo Lemo
Scenografkinja Vesna Režić
Kostimograf Marko Marosiuk
Glazba Zvonimir Dusper - Dus
Oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia
Fotografije: Kristijan Cimer
Glume: Jasna Odorčić, Anita Schmidt, Ljiljana Krička Mitrović
© Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 12. ožujka 2018.
Piše:

Biskupović