Jasno ostvareno alegorijsko značenje

Kazalište Ulysses, B.Brecht: Dobri čovjek iz Sečuana, mentori: doc. art. Lenka Udovički i prof. emeritus Rade Šerbedžija

• 
  
  Suvremeno postavljanje na scenu djela autora kojeg se u različitim pregledima dramske povijesti - redovito nakon smrti, a unatoč njegovoj pretpostavljenoj volji i namjeri želi kanonizirati, dovodi do proučavanja i poučavanja. Ovo prvo - proučavanje, redovito se manifestira u iznalaženjima ili barem uvjerenju kako se iznašlo, a zapravo se upisalo, neko značenje ili interpretacija. Poučavanje, s druge strane, kao još jedna temeljna posljedica uvrštavanja nekog i nečeg u antologije i kanone, jest proces u kojem se - u slučaju drame i dramskog pisma, to djelo i njegov autor igraju i postavljaju u različitim obrazovnim oblicima, formalnim ili neformalnim. Posljedica upravo tog procesa - proučavanja i poučavanja na studiju glume i medija riječkog Sveučilišta, jest produkcija Dobrog čovjeka iz Sečuana, poznatog predstavnika opusa Bertholda Brechta, izvođena i u sklopu brijunskog Kazališta Ulysses, a koja je zagrebačko gostovanje imala 10. svibnja u Teatru Exit. Uz mentorstvo Lenke Udovički i Rade Šerbedžije te Jelene Lopatić, projekt su realizirali studenti treće godine riječkog visokoškolskog glumačko-obrazovnog programa.

  Dobri čovjek iz Sečuana dosljedna je i univerzalna drama. Dosljedna u želji za ostvarenjem famoznog, ponegdje čak i mitologiziranog očuđenja, kojega je Brecht vidio kao temeljni kazališni postulat i postupak. Istovremeno, ona je univerzalna, iako je smještena u ne vremenski no kulturološki dalek ambijent kineskog Sečuana. Barem iz europocentrične perspektive. No, to za nju nije presudno nego je presudnom čini alegorijska dimenzija koja omogućuje postizanje univerzalnog značenja, o prostitutki Šen Te, u kojoj bogovi, došavši u Sečuan, pronalaze jedini preostali izraz nepokvarene, iskrene ljudske dobrote. U osobi koja je, zbog svog bavljenja prostitucijom (što je, naravno, posljedica borbe za egzistenciju) osuđena i stigmatizirana od strane društva. Istog onog koje nema problema, jednom kada se situacija promijeni svojevrsnom intervencijom bogova, tražiti pomoć i milostinju od iste Šen Te.
  
  Značenje alegorije time je jasno ostvareno, u univerzalnoj, prostorno, vremenski i iskustveno jedinstvenoj i trajnoj zapitanosti o društvenom licu i naličju, lažnim moraliziranjima i moralizatorima, čija je pojavnost trajna i pronalazi se u svakom kontekstu, ma kako bili prigušeni. A obično prigušenost nije karakteristika ispraznog moraliziranja i prazne dvoličnosti, nego se upravo pokazuje glasnom i artikuliranom. U toj društvenoj pojavi, fenomenu imanentnom ljudskoj naravi, pronalazi se čitanje alegorijskih slojeva priče o začuđujućoj (često i ludičkoj u ostvarivanju dobrote) Šen Te i njezinoj socijalnoj okolini. Zbog toga svako upisivanje značenja, autorsko čitanje i slične metode (re)interpretacije Dobrog čovjeka iz Sečuana vrlo lako mogu završiti u narušavanju i nepotrebnom prekrajanju izvornika. Ova produkcija, srećom, nije pošla tim putem, nego se zadržala na iznošenju, ostvarenju autorskih zamisli i vjernom prenošenju Brechtovih očuđenja i začudnosti na sceni. I u tome uspjela, no ipak tek djelomično.

  
  
  Izvedbeni registri i sredstva kojima se služe izvođači na sceni, mnogobrojni su i uglavnom vrlo zanimljivo osmišljeni i kvalitetno realizirani. Tako se ritam predstave, slijedeći u tome uzore ranijih uprizorenja Brechtovih predložaka, stalno obnavlja i održava originalnom glazbom (autora Nigela Osborna), songovima, ali i izmjenama koreografskih (oblikovatelj pokreta Staša Zurovac) kreacija, u sudjelovanju prilično brojnog studentskog ansambla. Istovremeno, igraju pojedine uloge (izmjenjujući se u njima - tako Šen Te igra više glumica), ali i sudjeluju u ansambl-scenama, izvođenju glazbe uživo, učinkovito se krećući među brojnim zadacima koje predstava postavlja. U tome se ponekad ostvaruju i neki individualno neopravdani postupci, poput kontekstualiziranja prizora nepotrebnim recitiranjem didaskalija na sceni, valjda kako bi se pokušao sačuvati integritet predloška, no umjesto toga događa se smetanje suigri, čija bi kontekstualizacija i bez toga bila dovoljno jasna. Slično tome, primjetne su u ponekim replikama i jezične varijante kojima se možda željela naglasiti druga vrsta navodne univerzalnosti kroz elemente više južnoslavenskih jezičnih varijanti, a koja je - za razliku od one predloška, upitne opravdanosti uvrštavanja u ovakvu produkciju. No u cjelini, izvedbene mogućnosti i varijante, svakako složene, pokazale su visoku razinu scenske inventivnosti i mogućnosti kreacije te, ako ih se promatra kao niz postupaka kazališnog oblikovanja, predstava djeluje zanimljivo i dorađeno.

  S druge strane, upravo je u brojnosti postupaka i želji za učinkovitim održavanjem ritma predstave došlo do određenog prekrivanja predloška. Ne u smislu narušavanja cjeline - barem one estetske, nego u osjećaju kako niz postupaka koje izvođači trebaju ostvariti na sceni u nekim trenucima, posebice songovima i ansambl-scenama, kojih je mnogo, odvlače pozornost od stvaranja alegorije i u konačnici ostvarivanja važne komunikacije te alegorije i njezinih zapitanosti publici. Dakle, aktualizacije društvenih licemjerja i univerzalnih pojavnosti upisanih u priču o Šen Te. Zbog toga predstava u nekim dijelovima ostavlja mnogo više dojam dorađene izvedbene cjeline, no ne i one koja se bavi predstavljanjem, komuniciranjem predloška prema kojem je nastala, nego se zadovoljava pokazivanjem autorske i izvođačke vještine oblikovanja različitih koreografskih, glazbenih ili drugih elemenata prizora. To ne znači kako se u trajanju predstave od nešto više od sat i četrdeset minuta ne uspijeva komunicirati predložak, no neki od postupaka kao da su dio cjeline ne zbog ostvarivanja alegorije koju donose na scenu, nego kao potreba za stvaranjem što konzistentnije izvođačke prakse.

  Zaključno, Dobri čovjek iz Sečuana riječkog studija glume i medija i Kazališta Ulysses je zanimljiva, u mnogočemu kreativna predstava koja poštuje predložak na kojem je nastala i shvaća njegovu univerzalnost. Ne pokušava ga nasilno aktualizirati, no u određenim trenucima ga prekriva željom za iskazivanjem mogućnosti izvođačke prakse svojih autora i aktera.

  
  
  Mentori: doc. art. Lenka Udovički i prof. emeritus Rade Šerbedžija
  Asistentica: Jelena Lopatić
  Pokret i koreografija: Staša Zurovac
  Glazba: Nigel Osborne
  Korepetitorica: Valnea Žauhar
  Autor pratnje, oblikovatelj instrumenta i izvođač: Ivan Valušek
  Kostimografija: Ivana Butković, Adriana Milić, Barbara Bourek
  Scenografija: studentica Apuri – Paola Lugarić

  Igraju studenti 2. Godine studija “Gluma i mediji”: Sendi Bakotić, Sara Blažić, Ana Marija Brđanović, Marta Čarzavec, Ivan Čulo, Martin Grđan, Mario Jovev, Tonka Mršić, Gala Nikolić, Anja Sabol, Deni Sanković, Romina Tonković, Vanda Velagić, Nataša Veselinović
  
  © Leon Žganec Brajša , KAZALIŠTE.hr, 16. svibnja 2018.
  
  
  

                                                                                                                                         

Piše: