Prava životna priča
Gradsko kazalište Požega, autorski projekt Marijane Matoković i Maje Đurinović: Isadora
-
U Gradskom kazalištu Požega 25. studenog 2017. godine premijerno je postavljen autorski projekt Isadora, nastao prema motivima nedovršene autobiografije Isadore Duncan Moje uspomene, a u prijevodu Mate G. Hanžekovića. Scenografija i izrada skulptura djelo je Tatjane Kostanjević, kostimografija Karmele Romić te dizajn svijetla Gorana Krmpotića.Radnja priče monodrame prožete biografskim elementima u formi ispovjednog teatra smještena je u drugu polovinu 19. stoljeća te se proteže do početaka 20. stoljeća. Glavni lik, Isadora Duncan (Marijana Matoković) rođena je 1877. u SAD-u te je preminula 1922. godine u tragičnoj nesreći u Nici, kada joj se u automobilu otvorenog krova šal omotao oko kotača. U povijesti plesa ostala je zapamćena kao majka modernog plesa, plesačica koja je na scenu izlazila bosa i polu-naga u prozirnim kostimima, pokušavajući pomaknuti granice klasičnog baleta, za koji je tvrdila da ograničava i sprječava umjetničko izražavanje. Isprva je živjela teškim i siromašnim životom obilježenim brojnim selidbama i usponima i padovima, a prvo su preselili u Chicago gdje su deset dana živjeli u iznajmljenoj sobici i jeli samo marmeladu od rajčice. Karijeru je nastavila pokušajem plesa u obližnjem vrtnom restoranu, ali su od nje tražili da pokaže više golog tijela, što je odlučno odbila. Slobodna i nesputana, pokušavala je pronaći angažman i napokon uspjela u Shakespeareovom Snu ljetne noći, međutim i tu je njezin ples bio neshvaćen te su prilikom njezina nastupa gasili svjetla na pozornici kako bi se nazirala samo silueta koja pleše. Životna avantura nastavila se u Londonu, Parizu, Kopamosu u Grčkoj, otvaranjem plesne škole, Berlinu, ratu, Beču, Rusiji… Kao da borba s uvođenjem novih plesnih konvencija nije bila dovoljna, Isadoru su salijetale i brojne neprilike na privatnom planu - od velikih ljubavi do bolnih napuštanja s Gordonom Craigom, milijunašem Singerom, tragičnim utapanjem njezine dvoje djece u automobilskoj nesreći, Sergejom Jesenjinom koji si je prerezao vene i navodno se objesio njezinim šalom…
Autorski dvojac monodramu je smjestio u praktičnu i minimalističku scenografiju s jednako takvom kostimografijom. Na sceni se nalazi nekoliko kubusa s kojima Matoković simbolički gradi prostore, tri postolja na kojoj se nalaze skulpture s plesačicama ovjekovječenima u plesnim pozama (jedna od njih postavljena je u Opatiji, koju je Isadora posjećivala te je rad Tatjane Kostanjević), prozirna posuda ispunjena vodom (u nju Matoković uranja glavu u sablasnoj tišini kada sazna da su joj se djeca ugušila) te crveni zastor (koji simbolizira Isadorin odlazak u Rusiju), dok kostim čini siva, jednostavna haljina s ornamentalnim okovratnikom (vjerojatno uspomena na kragen od irske čipke koji su prodali kako bi imali od čega živjeti u Chicagu) i bijeli šal izrazite simbolike jer je povezan s imenom njezina najpoznatija plesa, šalom koji je darovala Jesenjinu te šalom koji ju je na kraju i koštao života. Kako bi upotpunio minimalističku scenografiju, autorski dvojac detaljno je uklopio i svjetlosne efekte pomoću kojih se uspješno boje Isadorina emocionalna stanja. Jednako uspješno obavljena je i dramatizacija koja je u sat vremena uklopila sve važnije događaje Isadorina života bez dramaturških rupa i nelogičnosti te se u jednoj pravoj životnoj priči izmjenjuju suze i smijeh, a cjelokupna atmosfera je unatoč brojnim nesrećama okarakterizirana nekim univerzalnim osjećajem prihvaćanja, dobrote i pomirbe. Jedino što mi iskreno nedostaje jest više scenskog pokreta, što bi bilo logično za očekivati s obzirom i na temu i rad Maje Đurinović na predstavi.Naslovnu ulogu u prikazu ovog slobodnog, burnog i energičnog života nabijenog emocijama i sirovom i nesputanom kreativnošću tumači Marijana Matoković i to je odradila izvrsno. Svojim sigurnim nastupom plijeni pažnju od početka do kraja predstave, a emocija koju prenosi na publiku je ona prava koja se traži u kazalištu – nepatvorena, te je publika to znala prepoznati i nagraditi. Kako bi utjelovila ovako kompleksan lik, Matoković je pokazala i zavidnu psihološku i emocionalnu zrelost, pogotovo u scenama kada govori o siromaštvu, o hladnoći koja ju je prožela prilikom posljednjeg cjelova s djetetom, kada u mrtvoj tišini uranja glavu u posudu s vodom ili kada sa zanosom govori o ljubavi prema plesu…
Sve u svemu, monodrama je uspjela predstava u svim elementima kazališne umjetnosti, a okarakterizirana je i zanimljivom, toplom, sretnom i tužnom, pravom životnom pričom o jednoj od najvećih plesačica u povijesti plesa. Šteta samo da se u projekt nije uklopilo i više plesa s obzirom na temu i sudionike, ali to ne umanjuje ukupan pozitivan dojam izvedbe.Autorski projekt Marijane Matoković i Maje Đurinović
Scenografija i dizajn plakata: Tatjana Kostanjević
Kostimografija: Karmela Romić
Dizajn svjetla: Goran KrmpotićGlumi: Marijana Matoković
© Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 21. svibnja 2018.
Piše:

Biskupović