Potpuno u slogu postdramskog teatra

Dani satire, Teatar Subotica, Ingrid Lausund Kičma, red. Veljko Mićunović

• 
  
  Imati kičmu fraza je čija upotreba dovodi do svrstavanja nekog u kategoriju beskičmenjaka, ako prema mišljenju okoline nema kičmu. Ili, ako je pokazao kako ima kičmu, neće se svrstati u beskičmenjake i time izbjeći podozrivo gledanje okoline, često dvolično sastavljene upravo od samih beskičmenjaka. (Ne)uspješno zadržavanje kičme, dakle osobnog integriteta pred autoritetom u suvremenom, korporacijskom i kapitalističkom sustavu, a koji se zapravo nije daleko odmakao od klijentelizma, tema je (ili bi barem trebala biti) predstave Kičma mađarske drame subotičkog teatra, koja je 12. lipnja izvedena na Danima satire Fadila Hadžića u zagrebačkom Kerempuhu.  
  
  Predložak, tekst suvremene njemačke dramatičarke Ingrid Lausund, aktualnost odnosa u korporacijskim uvjetima - gdje je osobnost svedena na beskrajna prilagođavanja bespogovornom slijeđenju interesa onih viših na hijerarhijskim ljestvicama, tretira i obrađuje sasvim postdramski, što slijedi i redateljsko oblikovanje Veljka Mićunovića. Okvir je postavljen scenografijom (Marija Kalabić) koju čini zid s vratima na sredini, čije je otvaranje moguće i dopušteno jedino u trenutku oglašavanja neugodno prodornog signala nakon kojeg neki od glumaca ulazi, uskoro i izlazi, redovito u gorem stanju od onoga u kojem je ušao. A iza vrata se nalazi, iako to ni u jednom trenutku nije eksplicitno izrečeno ili demonstrirano, vodstvo, autoritet, vjerojatno obilježen nekom vrlo operativnom direktorskom titulom iza koje se krije osoba tiranskih, a prema reakcijama likova i sadističkih sklonosti. Boje zidova i kostima (odijela kakva bi se i očekivala u nekom suvremenom uredskom kontekstu, kostimograf Marko Marasiuk), dominantno sive i nekako prljavo-neutralne, proširuju dojam sveopće zagušenosti nekreativnošću i mentalitetom dvolične korporacijske etike koja bi trebala biti sve ono što zapravo nije.

  
  
  U složenim i hermetičnim potezima scenskog pokreta i razbacanim replikama, često i bez očitog smisla ili potpune artikulacije, petero zaposlenika - naizmjenično ulazeći i izlazeći kroz vrata prostora u kojem se nalazi nevidljivi nadređeni, međusobno se podbadaju, psihički i emocionalno uništavaju i općenito pokazuju znakove odnosa koji su svakako patološki, a u trenucima prerastaju i u sociopatske momente. Kičma je očito angažirana predstava, nastala temeljem angažiranog predloška koji želi adresirati probleme odnosa između kolega u korporacijskoj atmosferi, gdje je hijerarhija izvor patoloških tendencija onih nadređenih, ali i jednih prema drugima, u želji za darvinističkim preživljavanjem s jedne i izražavanjem nakupljenih frustracija na kolegama s druge strane. I kao takva, ona bi mogla funkcionirati kao jedna od mnogobrojnih suvremenih varijanti zrcaljenja kazališta koje stvarnost prepoznaje, interpretira na sceni i upozorava na njezine dvoličnosti.

  Problem Kičme je upravo u angažiranom pristupu, jer se radi o predstavi koja je potpuno u slogu postdramskog teatra, uz određene utjecaje ekspresionističkih teatarskih stilova i kazališta apsurda. Dakle, punokrvna postdramska situacija, izrasla na angažiranoj tematskoj pozadini, kako to često biva. No kako bi se angažman ostvario, nužno je doprijeti do publike, a ne scenskim znakovima onemogućavati komunikaciju s njom. Kičma je (pre)često činila upravo to, zbog čega su poante ostale neshvaćene a scenski znakovi nerealizirani. Od jedenja pizze, preko stanke za pušenje uz neartikuliran razgovor, do tijesta (ili gume) na glavi jedne od glumica - postupci su rijetko nalazili potpuno značenjsko opravdanje i stoga, realizaciju. Kao što je već utvrđeno, a to se čini i u trenucima kada se poante uspiju probiti kroz slojeve postdramskog oblikovanja, Kičma želi biti angažirana i ostvarivati komunikaciju s publikom. Ovako, to autorima i nije uspijevalo.

  
  
  Fizički, a zasigurno i psihički visoki zahtjevi koje Kičma postavlja pred glumce, u tehničkom su smislu zadovoljeni. Cijeli ansambl predstave, svih petero glumaca, igra predano, bez zastajkivanja ili očitih trenutaka zamora i pada ritma i kvalitete iznošenja onoga što im redateljska koncepcija stavlja u zadatak. Iako to pokazuje njihovu glumačku spremnost i otvorenost ovakvim projektima, ostalo je u ograničenjima koncepcije koja nije mogla biti istovremeno hermetična i aktualna, komunikativna i značenjski vrlo kompleksna.

  Zaključno, Kičma je punokrvni, gotovo izložbeni primjer postdramskog kazališnog oblikovanja, pokazujući istovremeno njegovu otvorenost brojnim i složenim scenskim kreacijama i često prisutnu značenjsku limitiranost u nemogućnosti ostvarivanja komunikacije i angažmana u zamišljenim okvirima, a zbog upotrijebljenih sredstava koja ne uspijevaju iskoristiti kontradikciju nego se u njoj izgube.
  
  Redatelj: Veljko Mićunović
  Dramaturg: Slobodan Obradović
  Scenograf: Marija Kalabić
  Kostimograf: Marko Marasiuk
  Asistent redatelja: Edina Kulhanek 
  
  Glume: Pálfi Ervin, Szőke Attila, Monika Pešic, G. Erdélyi Hermina, Ralbovszki Csaba
  
  © Leon Žganec - Brajša, KAZALIŠTE.hr, 18. lipnja 2018.
  

Piše: