Daleko od suvremenosti

42. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 5-21. lipnja 2018.: Mestno gledališče ljubljansko, Jean-Baptiste Poquelin Molière, Žlahtni meščan (Građanin plemić), red. Eduard Miler

• 
  
  U suradnji sa skladateljem Jean-Baptisteom Lullyem, a po nalogu svog zaštitnika kralja Louisa XIV., Molière je 1670. kreirao i sa svojom družinom izveo Građanina plemića - reprezentativan primjer hibridnog žanra comédie-balleta koji je popularnost, a i puni scenski život, imao jedino u Francuskoj u sedamnaestom stoljeću. I ovaj se komad uz rijetke iznimke (poput spektakularne izvedbe zagrebačkog HNK-a u režiji Krešimira Dolenčića) igra bez glazbe i plesa i to najčešće kao komedija koja izvrgava ruglu protagonista - gospodina Jourdaina, građanina koji troši ogromne količine novca za stjecanje manira koje bi mu pomogle u napredovanju u višu klasu – plemstvo. Doduše, kralj je komad naručio prvenstveno da bi ismijao istočnjačke velikaše (i tako uzvratio uvredu turskog veleposlanika), što je postignuto karikaturalnim ponašanjem lažnog sina arapskog sultana i njegove pratnje koji dolaze prositi Jourdainovu kćerku da bi prevarili oca koji ne želi odobriti njenu udaju za voljenog, jer taj nije plemić. Osim toga, u vrijeme praizvedbe građanstvo nije bilo tako atraktivan predmet satire, ali su zato plemići nastojali zabraniti komad, jer su držali da upravo njih vrijeđa.
  
  Već to ukazuje na moguće probleme današnje izvedbe jer bi vjerojatno mogla funkcionirati jedino kao prikaz vremena u kojem je Građanin plemić nastao, što vjerojatno ne bi privuklo previše današnjih gledatelja, a njene aktualizacije teško mogu uspjeti. Naime, danas je novac sam po sebi dovoljan za ulaz u najviše društvene krugove, bez obzira na to kako se ekstremni bogataši (od Mamića do Trumpa) ponašali, pa bi gospodin Jourdain eliti automatski pripadao svojim bogatstvom i ne bi mu bili potrebni učitelji raznih znanja i umijeća - od filozofije, glazbe i plesa do mačevanja, koji svojim nedovoljnim znanjem, karikiranom umišljenošću, poltronstvom i gramzljivošću ostvaruju komičnost dobrog dijela komedije.

  
  
  Redatelj Eduard Miler i dramaturginja Žanina Mirčevska ipak su pokušali naći rješenje kako bi izuzetno duhovitu Molièreovu komediju približili današnjem gledatelju, a u tome su im vidljivu pomoć pružili i najbliži suradnici. Scenograf Branko Hojnik pritom se služio velikim pokretnim plohama koje su u prvom dijelu crvenom bojom ukrašenim ornamentom kombinacija tipično građanskih tapeta i dizajna nekih najsuvremenijih dizajnerskih rješenja za torbe ili odjeću, a u drugom dijelu ostvaruju potpuno bijeli ambijent u kojem su efektno djelovali moderni crno–bijeli kostimi Jelene Proković koji su dodatno aktualizirani odjećom pratnje sina arapskog sultana koji asocira na islamske teroriste. To je ipak dosjetka bez dubljeg značenja, kao što su to i elementi suvremene glazbe i neki novi filozofski termini koje unose učitelji, a i to što je učitelj mačevanja postao osobni trener karatea. Sve su to površinske atrakcije, a nije dublje značenjski utemeljena niti cjelina efektnog scenskog okvira. Naime, ne uspijeva se nadoknaditi nedostatak smisla u nastojanju suvremenog gospodina Jourdaina da se uspne na životnoj ljestvici, jer je svojim bogatstvom već osigurao mjesto na njezinom vrhu.

  Veliki glumac Primož Pirnat u naslovnoj je ulozi napravio stanoviti pomak od uobičajenog tumačenja gospodina Jourdaina, jer on je naivan, ali ne i antipatičan i nastoji pokazati da mu druženje s aristokracijom predstavlja užitak koji nadmašuje puku želju za društvenim napredovanjem, ali je i pored sveg umijeća njegova pozicija nedovoljno uvjerljiva. Nešto su jasniji odnosi koje uobličuju ostali likovi. Gospođa Jourdain (Iva Krajnc Bagola), njen potencijalni zet Cléonte (Jernej Gašperin) i posebice njegov dovitljivi prijatelj iz dvorske kazališne družine Covielle (Gregor Čušin), koji režira prevaru sa sinom arapskog sultana tj. prerušenog Cléontea, pokazuju kako je građanski sloj koji danas gubi svoje pozicije jedini koji razumno sudi o životu i međuljudskim odnosima, a raritetna je zanimljivost da Nicole (Ana Dolinar Horvat) nema više poziciju čestu kod služavki u Molièrea - zdravorazumskih komentara postupaka onih iznad nje, nego je kao predstavnik niže klase čak i vizualno odgurnuta u pozadinu, bosa i raščupana. Pokvarenost pripadnika aristokracije grofa Dorantea (Matej Puc) i lijepe markize Dorimène (Ajda Smrekar) svojom grotesknošću nije se odmakla od originala osim po odjeći, a kako kritika plemstva danas baš i ne predstavlja posebnu atrakciju, s određenom dozom blagonaklonosti moglo bi se u njima vidjeti današnje pripadnike elite koji svoju poziciju kupuju obiteljskom tradicijom. Sve to međutim nije kompleksnija komediografska slika našeg vremena (a od Molièreovog se udaljila), pa osim relativne zabavnosti profesionalno uspješne realizacije, Građanin plemić u režiji Eduarda Milera ne nudi mnogo kazališnog užitka.
  
  
  
  

  Redatelj: Eduard Miler
  Dramaturginja: Žanina MIrčevska 
  Scenograf: Branko Hojnik
  Kostimografkinja: Jelena Proković
  Oblikovatelj svjetla: Andrej Hajdinjak
  Lektorica: Barbara Rogelj
  Asistentica kostimografkinje: Neli Štrukelj
  Fotografije: Peter Uhan
  
  Glume: Primož Pirnat, Iva Krajnc Bagola, Tina Potočnik Vrhovnik/Nina Rakovec, Ana Dolinar Horvat, Jernej Gašperin, Gregor Čušin, Matej Puc, Ajda Smrekar, Gregor Gruden, Mario Dragojević, Tomo Tomšič, Milan Štefe
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. lipnja 2018.

Piše: