Agresivnost buke i bijesa

Scena MESS, Sarajevo: What is Europe? (po motivima Lászla Végela), red. András Urbán

• 
  What is Europe? nedvojbeno pripada redateljskom kazalištu koje svojom kritičnošću želi mijenjati svijet ili barem svijest svojih gledatelja i njihov odnos prema temeljnim problemima društva u kojem žive. András Urbán jedan je od najistaknutijih stvaralaca takve provenijencije koji inventivnom uporabom scenskog ekspresionizma, fizičkog teatra, glazbe i vizualnih atrakcija ponekad ostvaruje izvanredne domete. Takva je bila Neoplanta, mračna kronika povijesti Novog Sada prema romanu Lászla Végela u izvedbi Újvidéki Színháza (Novosadskog pozorišta), kojom se prvi put predstavio zagrebačkoj publici (na Gavellinim večerima 2014.). Za razliku od nekih drugih njegovih predstava, ona je - unatoč brehtovskom V-efektu, izbjegla ideološka pojednostavljenja i tako uspjela djelovati ne samo na svijest nego i na osjećaje gledatelja. Na drugačiji način bila mu je zanimljiva satirička Audicija, autorski projekt koji je postavio u Kerempuhu krajem prošle godine kao drugi pol političkog kazališta.

  A da unatoč sličnom odnosu prema tekstualnom predlošku i osebujnoj mješavini istih stilskih sredstava Urbán stvara vrlo različite inačice angažiranog teatra, pokazuje i njegova sarajevska predstava What is Europe? Ona bi se čak prije mogla okarakterizirati kao protestni nego kao politički teatar, u kojemu su Végelovi tekstovi redatelju i dramaturginji Bojani Vidosavljević poslužili tek kao prilično neodređen poticaj za iskazivanje krajnje negativnih stavova prema Europskoj uniji. Pritom je nejasno čemu služi upitnik na kraju naslova, jer predstava se ne pita o prirodi te Europe nego žestoko udara gledatelja grozotom koju taj i takav Zapad predstavlja onima koji se paradoksalno ipak žele u nj uključiti. Svih šestoro interpretatora - Benjamin Bajramović, Amar Ćustović, Dženana Džanić, Mirna Kreso, Sanin Milavić i Vedrana Seksan silnom energijom - kako glumačkom, tako i sviračkom i pjevačkom, objedinjenom u ekspresivnom fizičkom teatru, s punim uvjerenjem zastupaju stavove koje What is Europe? iznosi. Unatoč tomu, jedini pravi, doista atraktivni kazališni doživljaj ostvaruju u prizoru iz autobusa (naznačenog stolicama) koji građane Bosne i Hercegovine različitih nacionalnosti vozi u Dresden, gdje bi trebali naći posla.

  
  
  Nakon uvodnog međusobnog nepovjerenja, prisjećaju se kako su Nijemce o kojima im ovisi budućnost zajednički pobjeđivali u Drugom svjetskom ratu, da bi taj proplamsaj nostalgije brzo nestao u međusobnom optuživanju za stravične zločine koji su dokrajčili bivšu državu u kojoj su možda mogli bolje živjeti. No, ta se neprijateljstva gase po dolasku na odredište, gdje će zemljaci (bez obzira na nacionalne razlike) nuditi pomoć jedan drugome dok se ne snađu. Tome se po uspješnosti donekle približava scena u kojoj anonimni činovnik neljudski ponižava ženu iz BiH na ulazu u Europsku uniju, u kojoj se verbalno podcjenjivanje pretvara u psihičku torturu i fizičko nasilje. Međutim, u najvećem dijelu predstave riječi postaju gotovo nevažne, a u potpunosti dominira agresivnost i nasilje fizičke ekspresije i zvuka. U iritantnoj zvučnoj slici bitnu ulogu imaju songovi Irene Popović, koji se bez puno invencije nastoje približiti heavy-metalu i onom njegovom dijelu koji bijesni protiv svijeta u kojem su ti glazbenici i njegovi pristalice prisiljeni živjeti. Sličnosti s tom vrstom rocka pridonosi i scenografija (koju također potpisuje András Urbán), a i šokantnost koju bi trebali oblikovati prizori poput fingiranog klanja čovjeka s maskom svinje ili zastrašivanja maskiranih krvnika. Iz svega toga proizašlo je mnogo više protesta nego teatra, što sigurno nije moglo dovesti do željenog cilja političkog kazališta – mijenjanja publike i njenog odnosa prema društvu u kojem živi. Jer, s ovakvom predstavom korespondirat će tek oni koji su i prije nje bili istomišljenici njenih kreatora (i to oni koji uspiju podnijeti količinu njezine zvučne pretjeranosti), a većini ostalih ostat će tek „...priča puna buke i bijesa...koja ne znači ništa“.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. lipnja 2018.

Piše: