Festival na sibinjski način
FITS 2018 - Međunarodni kazališni festival, Sibiu, Rumunjska, 8.-17. lipnja 2018.
-
Sebastian Marcovici, trg Sibiu
Rumunjski grad Sibiu (starohrvatski Sibinj) posjeduje bogatu, multikulturalnu prošlost koja je započela u antičkom dobu osnivanjem Cibiniuma, nastavila se u XII. stoljeću kada su njemački kolonisti osnovali srednjovjekovni Hermannsdorf (poslije Hermannstadt), dobivanjem gradskih povlastica u XIV. stoljeću i statusa glavnog grada transilvanskih Sasa koji je nakon Drugog svjetskog rata pripao Rumunjskoj te postao važno gospodarsko i kulturno središte koje danas broji oko 150 tisuća stanovnika. Na tragu bogate i raznovrsne prošlosti, glumac Constantin Chiriac odlučio je 1993. godine s kolegama iz Nacionalnog kazališta Radu Stanca pokrenuti festival koji će povezati i ispreplesti kazalište i grad, te danas slave 25 godina evidentno dobre odluke. Ovogodišnji festival tako je okupio 3300 sudionika iz 73 zemlje, koji su na 73 lokacije širom Sibiua predstavili 525 različitih programa koje je vidjelo 690 tisuća posjetitelja. Još jedna zanimljivost je program volontiranja koji su na FITS-u osmislili uz pomoć Europske unije te je na festivalu sudjelovalo preko 450 volontera koji su obučavani kako bi dali nužnu podršku velikom broju gostiju i gledatelja, ali i kako bi se obučavali za daljnje djelovanje. Naime, predsjednik FITS-a Constantin Chiriac potpisao je ugovor o volontiranju s različitim gradovima u Japanu te će volonteri koji su proteklih 12 godina sudjelovali u programu FITS-a biti uključeni u volontersku mrežu za Olimpijske igre u Japanu 2020. godine. Osim ovih impozantnih brojki, FITS je zanimljiv i po tome što ima jaku gradsku financijsku podršku koja iznosi 12% gradskog proračuna. Međutim, ne samo da se festival pokazao samoodrživ, nego prema prezentiranim brojkama ostvaruje i prihode koji nakon završetka festivala iznose oko 16% gradskog proračuna.Program je koncipiran na način da se svaki dan od ranojutarnjih do kasnovečernjih sati odvijaju različiti događaji - od predstavljanja knjiga, intervjua s gostima, okruglih stolova, uličnog teatra, kazališnih predstava, koncerata, uličnih performansa, izložbi, do burze izvedbenih umjetnosti… Osim toga, na festivalu se mogao vidjeti veliki broj različitih poetika, estetika i žanrova - od komedije i drame do tragedije, od tradicionalnog kazališnog izričaja do postmodernističkih koncepata, od uličnog teatra do performansa i suvremenog teatra. Iznimno zanimljiv je bio i kraj svake večeri, kada bi na glavnom trgu i parkovima u centru grada palili statične i interaktivne instalacije i/ili organizirali vatromet.
Ulični program bio je podjednako bogat kao i onaj koji se odvijao u unutarnjim prostorima, ali ne i kvalitativno jednak, te bih istaknuo nastup Mencho Sose iz Argentine pod imenom Footbal and Circus (Nogomet i cirkus) koji je plijenio pažnju i mladih i starih. Sosa je osmislio dramaturški logičnu i zanimljivu cjelinu ispunjenu trikovima s loptom, šalama, gegovima i interakcijom s brojnom oduševljenom publikom.
Grimm predstava Football and CircusJednako efektno, iako u potpuno drugačijem tonu, prošao je performans trilogija Behind the Wall – Borderline – Wheeze, the Wind of Change (Iza zida – Granica – Vjetar promjene). Trilogija je kolektivni projekt tri grupe kazališta - Radu Stanca, Stamp Festivala & Parabolla/Voices iz Rumunjske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva u suradnji s Danom Perjovschim. Cjelokupni projekt je društveno angažiran te progovara o problemima imigranata, a sve se odvija bez riječi, kroz pokret, pri čemu se posebno istaknuo prvi dio trilogije pod vodstvom Adriane Barza i izvedbi Diane Fufezan i Alia Deaka. Spomenuti tim stvorio je emotivnu i energičnu cjelinu koja kroz međusobnu interakciju i interakciju s publikom te Danom Perjovschim, koji za vrijeme izvedbe crta po zidu, ostavlja dubok trag na publiku i potiče na razmišljanje.
Dragoș Dumitru, Dan Perjovschi i ZidDogađaji unutar kazališnih zdanja i dvorana pokazali su se ipak jačim adutom festivala, pa je izvrstan dojam ostavila predstava Limbo u režiji Scotta Maidmenta i produkciji Strut & Fret Production House (Australija) koja predstavlja mješavinu kabareta i cirkusa te je okarakterizirana spektakularnim vratolomijama, napetom atmosferom i izvrsnom glazbom (New Yotk s Sxip Shirey).
Sebastian Marcovici, LimboJak dio festivala činile su i klasične dramske predstave poput Scenes from Marriage (Prizori iz bračnog života) Ingmara Bergmana u režiji Charesa Mullera (TNRS –Njemačka sekcija, Gradsko kazalište Esch-sur-Azette Luxemburg) i Emigranti Slawomira Mrožeka u režiji glumca Dana Glasua (1953.) i produkciji Nacionalnog kazališta Radu Stanca – TNRS. Prizori iz bračnog života govore o obiteljskoj zajednici u kojoj se suprug (Daniel Bucher) nenadano zaljubi u mlađu ženu te ostavlja suprugu (Krista Birkner). Daljnja radnja drame proizlazi iz njihovih susreta, sukoba i mirenja, pa iako predstava obiluje nejasnim dramaturškim i scenografskim rješenjima, kosim podom koji se diže kako se bliži kulminacija, projekcijama Isusa na istom, izvedba predstavlja poslasticu kroz glumu Kriste Birkner. Glumica Berliner ansambla na sceni je pokazala zavidnu glumačku vještinu nijansirajući različite emocije na nepatvoren način.
Maria Ștefănescu, predstava Prizori iz bračnog životaKomorna drama Emigranti govori o boravku dvojice poljskih emigranata u maloj sobici u Parizu, gdje čekaju nekakvu promjenu koja ne dolazi. Vrijeme kao da stoji, a raste samo stres i pritisak koji izbija u dojmljivoj sceni kad obojica na stolu plešu Grka Zorbu. Redatelj je svjesno smanjio svoj utjecaj na minimum, prepustivši dvojcu Ioanu Paraschivu i Alexandru Malaicuu scenu i oni su u potpunosti iskoristili priliku pokazavši širok dijapazon glumačke vještine koji je vjerno prenosio sav očaj upisan u psihologizaciji njihovih karaktera.
Sebastian Marcovici, predstava EmigrantiOd egzotičnih predstava, istaknule su se One Green Bottle (Zelena boca) dramatičara, redatelja i glumca Hideki Noda (ovogodišnji dobitnik zvijezde u Aleji slavnih) u koprodukciji Tokyo Metropolitan Theatre i Noda Map te predstava Yakish i Poopche Hanocha Levina u režiji Yevgeny Arye (Gesher Theatre, Tel Aviv- Jaffa, Izrael). Zelena boca izvođena je na engleskom jeziku te je tematizirala sebičnost koja vodi destrukciji unutar jedne obične obitelji. Svi žele izaći na večeru, međutim netko mora ostati kod kuće paziti na kujicu i na tom se temelju gradi sukob, prikazujući obiteljsku disfunkcionalnost. Uz predstavu se izvodi glazba uživo na tradicionalnim japanskim glazbalima, a zanimljivo je kako su glumci i likovi koje prikazuju suprotnog spola.
Paul Băilă, predstava Zelena bocaZanimljiva i drugačija je i predstava Yakish i Poopche koja se bavi posve običnom tematikom. Ružni mladić želi pronaći djevojku za udaju, međutim to mu ne uspijeva pa obitelj angažira ugovaratelja brakova koji mu pronalazi jednako ružnu djevojku koju nitko ne želi. Predstava je postavljena u maniri klaunerije, pa su sve situacije istovremeno na prvu jako duhovite, dok zapravo na dubljoj razini progovaraju o ozbiljnim problemima i bave se pitanjem unutarnje naspram vanjske ljepote.
Za kraj sam ostavio dvije izvedbe koje predstavljaju autorske projekte i redateljske koncepte. Radi se o predstavi Pulverised (Smrvljeni u prašinu) rumunjske spisateljice Alexandre Badea u režiji Andrei Majeri i produkciji kazališta Apollo 111 iz Bukurešta te predstavi A Time to Love a Time to Die (Vrijeme za ljubav, vrijeme za umiranje) trupe studenata Brainstorming iz Bukurešta prema tekstu Fritza Katera. Prva izvedba govori o pritisku koji poslodavci stvaraju nad zaposlenicima te kroz priču o četvero ljudi s potpuno drugačijih strana svijeta (menadžer, izvršni direktor, radnica u tvornici i inženjerka) pokušava pokazati utjecaje globalizacije i neokapitalizma na pojedince, ali i na njihove obitelji koji su jednaki širom svijeta – destruktivni. Sama ideja nije loša, međutim likovi su prazni, univerzalni i opći tipovi, režija i dramaturgija su konfuzne i nepovezane te je u kakofoniji buke i svjetla uistinu teško pratiti što se događa, a kamoli poistovjetiti se s ičim u predstavi. Osim ovih elemenata, izvedba je okarakterizirana i neizmjerno dugim trajanjem te je postavljena u malom studijskom ateljeu, gdje publika praktički ne može napustiti predstavu bez da gazi preko pozornice, što je mislim i bio plan.
Adi Bulboacă, predstava Vrijeme za ljubav, vrijeme za umiranjeDruga izvedba djelo je mladih studenata glume koji su odlučili progovoriti o sudbinama mladih ljudi nakon razdoblja komunizma i Ceausescua. Dok pričaju svakodnevne priče o ljubavi i životu, sve se više kristaliziraju dvije važne poruke – kako tektonske povijesne promjene ne utječu na njihove ljubavne zgode i nezgode te kako novi političari nisu donijeli mladima ništa bolje od Ceausescua. Mlada skupina ljudi pokazala je velik trud, energiju i htijenje te su bili silno simpatični i uvjerljivi u prenošenju svoje poruke, obučeni u crno-bijelu kombinaciju i pionirske marame, iako se radilo o svojevrsnoj mješavini proze, fizičkog teatra, recitacije i dramskih umetaka, što nije pridonosilo zaokupljanju interesa publike.
FITS 2018 pokazao se kao izvrstan primjer kako organizirati i voditi festival koji u današnje vrijeme uspijeva i zaraditi. Koncept koji je raznovrstan i urbano disperzivan još je jedan dobar primjer kako zadovoljiti sve moguće razine posjetitelja festivala. Na brojnim lokacijama, među brojnim programskim sadržajima i različitim poetikama i estetikama moglo se pronaći za svakog ponešto, bez obzira iz kojeg miljea posjetitelji dolazili, te toplo preporučujem da i sami provjerite kako izgleda festival na sibinjski način.
© Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 10. srpnja 2018.
Piše:

Biskupović