Hrabar i potreban iskorak

Festival Mediteraneo, lutkarsko kazališta za odrasle, Zadar

• 
  
  U nizu različitih ljetnih kazališno-izvedbenih festivalskih manifestacija ili smotri kojima Zadar barem po pitanju kazališta gotovo obiluje ove godine, započeo je i mali međunarodni festival lutkarskih kazališta mediteranskih zemalja Mediteraneo u organizaciji Kazališta lutaka Zadar na inicijativu ravnateljice Iris Pavić Tumpa. Prvi Mediteraneo odvio se početkom srpnja u trajanju od četiri dana na različitim lokacijama (u i izvan matične kuće) u večernjim satima pod zajedničkim nazivnikom „lutkarske minijature za odrasle“ prkoseći i time uobičajenim ili nepotrebno ukorijenjenim stereotipima kako su lutkarske predstave uglavnom namijenjene djeci. Premda predstave doista nisu bile namijenjene djeci najmlađeg uzrasta, manji dio festivala mogla su pratiti i djeca/mladi nešto starije dobi. Publici su se tako predstavili Lutkovno gledališče Ljubljana, francusko-izraelska skupina Svironi Theatre Company, španjolski El Patio Teatro i na koncu iz Francuske Théâtre de lamassue (Nica), donoseći i tematski i estetski zanimljiv i raznolik program.

  Slovenska predstava Negdje drugdje (Nekje drugje) redatelja Tina Grabnara (igrana i nagrađivana i na ovogodišnjem PIF-u) briljantna je animirana intermedijalna pripovijest anti-ratne tematike, prepričana iz perspektive djevojčice Mini koja se sa svojim psom odjednom nađe u ratnom vrtlogu (priča o Mini nadahnuta je knjigom nizozemske spisateljice Joke van Leeuwen Ko je moj oče postal grm) koju u alternaciji izvode Asja Kahrimanović Babnik i Ajda Toman (u zadarskoj izvedbi) uz pomoć animacijske tehnike stop-motion koja prikazuje predmete u gibanju, ilustracija (Matija Medved i Lea Vučko) i računala. Priča se prati pomoću različitih oživljenih crteža ispisanih kredom na crnoj ploči uz povremene dodatne akcente stilizirane glume u uvjerljivoj tjelesnoj i govornoj izvedbi Ajde Toman koja igra ulogu Mimi.

  Neverbalna predstava Rukom (autor režije, dramaturgije i svjetla Julián Saenz-Lopez) iznimna je ponajprije zahvaljujući izvanrednoj animacijskoj vještini, domišljatosti i sposobnosti  izvođača. Uz Lopeza na sceni je Izaskun Fernández, te isključivo dlanovima i pokretima ruku izvode odnosno animiraju glinom oblikovane figurice jednog izloga različitih ukrasnih predmeta (trgovina rabljene robe) prenoseći nam tako toplu priču o želji za prekoračenjem okvira i izbavljenjem; usamljenosti, ljubavi i druženju uz povremeno istaknute humorističke akcente pomoću različitih gegova i vragolija. Na sceni je samo mali lutkarski kabinet - izlog ili konstrukcija od drveta na dva nivoa u čijem se osvijetljenom izlogu odvija ova tematski dirljiva i izvedbeno vrlo moćna i profinjena priča (ključne će figure na kraju ostati neizbavljene unatoč „totalnoj rasprodaji“). U kreiranju scenske iluzije isključivo pokretom prstiju sjajni izvođači kreirali su uvjerljivu i fascinantnu „malu figuru čovjeka“ kao imitacijsku presliku.

  
  
  Francusko-izraelska skupina u čijem je središtu autorica, redateljica i izvođačica Michal Svironi, predstavila se dvama djelima. Prvi, jutarnji je interaktivna igraonica-instalacija za djecu i odrasle Dreamevent izvedena u foajeu Kazališta lutaka. Na sceni je veliki krevet, više visećih oblaka paperjastog izgleda i mali bijeli šator u kojem se snimaju i prepričavaju snovi posjetitelja. Postavljanjem glave u oblake dobiva se uvid u snovito iskustvo jer se slušaju samo lijepi, neobični i pozitivno intonirani snovi prikupljeni s raznih strana. Mekoća bijelih materijala i nepretenciozna pristupačnost Svironi, uz animacijsku pomoć glumica iz Kazališta lutaka Zadar, izmamili su ugodne i omamljene osmijehe na lica prisutnih.

  Večernja predstava Žena koja previše diše! u solo-izvedbi Michal Svironi (redateljica i izvođačica) bila je svojevrsno najveće iznenađenje festivala, s podijeljenim reakcijama publike, jer nije riječ o tipičnoj lutkarskoj predstavi. Riječ je o svojevrsnom žanrovskom hibridu u kojemu autorica fuzira elemente različitih žanrova i vještina - od teatra objekata (figura) s elementima reduciranog klauniranja do mime i burlesknog fizičkog teatra. Predstava započinje u kabaretskoj maniri improviziranog čavrljanja izvođačice s publikom s naglaskom na interakciji, animiranju i razbijanju distance s publikom (dijeljenje alkoholnog pića i predmeta s falusnim i seksualnim simbolima) koja će i do samog kraja biti jedan od nosivih elemenata izvedbe; premda u nešto manjem dinamičko-agresivnom naboju koji u početku preteže, uglavnom na zadovoljstvo i smijeh gledatelja. Poigravanje očekivanjima publike klimaks ostvaruje u centralnoj sceni predstave u kojoj Svironi pokušava i uspijeva odjednom u usta utrpati i pojesti ogromnu čokoladu, da bi potom od čokoladne torte oblikovala figure muškarca i žene.Autorici će se potom na sceni pridružiti i slučajno izabrani gledatelj (glumac-lutkar Dominik Karakašić) koji će dobrim snalaženjem upotpuniti izvedbu slijedeći upute koje zadaje Svironi.
  
  Uglavnom neverbalna priča prikazuje portret usamljene žene koja ne može ili nije u prilici zadovoljiti svoju žudnju. Na izvedbenoj razini istražuje se i prikazuje popunjavanje rupa odnosno praznina, osamljenost koja se naknadno doima kao zapravo centralni motiv ove neobične i izvedbeno začudne predstave. Problem je predstave što se poigrava sa stereotipima i erotskim klišejima tipične ženske žudnje, dok ih time istodobno i afirmira; premda na koncu ipak prevladava tema nemogućnosti zadovoljenja ili se ispunjenje žudnje ne pronalazi u muškarcu koji se čitavo vrijeme priziva. Tematska fragilnost same predstave, osim što je u djelomičnom dramaturškom disbalansu prvog i drugog dijela izvedbe, poništava se sa začudnom tjelesnom izvedbom izvođačice kojoj međutim i u samoj izvedbi mjestimično nedostaje jasniji izvedbeni izraz (npr. suptilnije i ujednačenije korištenje facijalne i gestualne ekspresije). No, predstava svakako plijeni snažnom aurom prisutnosti izvođačice i zabavnom domišljatošću korištenja različitih materijala u kreaciji izvedbe.

  

  Posljednja izvedba, doista minijaturna predstava Mediteran (autorski projekt Ezequiela Garcie-Romeua -Théâtre de la Massue) kratkog vremenskog trajanja od samo par minuta, održana je u prikladnom ambijentu Crkve sv. Dominika, a gleda se u nekoliko ciklusa u kojemu jedan po jedan posjetitelj sam i izoliran promatra s malene stolice (kroz minijaturni otvoreni okvir stilizirane makete građevine u unutrašnjost tj. prazni, iznutra osvijetljeni interijer) simboličnu priču (jedna mala lutkarska figura predstavlja čovjeka koji nešto piše ili pokušava stvarati, dok se na kraju ne pojavi ruka koja to sve pijeskom izbriše) koja se može različito tumačiti ili interpretirati. U najavama stoji da predstava prikazuje rođenje života, kulture, inteligencije, ali i smrt svega toga (svojevrsnu svjetsku povijest), no zahvaljujući individualnom iskustvu osamljenog gledanja i rotaciji gledatelja (kad jedan završi gledanje, idući čeka da i sam uđe u prostor gledanja odijeljen zastorom) predstava govori i o svakom pojedinačnom životu, prolaznosti, smrti, suočenju s nevidljivom silom… Predstava zanimljivog formata, koja pomiče i granice uobičajene gledateljske recepcije, tako je svojom mistikom i višeznačnošću prikladno zatvorila ovaj novi festival lutkarskih minijatura za odrasle.

  Prizivajući iduće izdanje festivala i njegovo učvršćivanje na sceni, valja još jednom istaknuti kako je nesumnjivo riječ o hrabrom i potrebnom iskoraku u kod nas još uvijek slabije prisutne, zamijećene i istražene raznolike terene lutkarstva i vizualnog kazališta „za odrasle“, a s obzirom na to da je upravo zadarsko Kazalište lutaka sustavan inicijator i nastavljač već prokušane tradicije takvih promišljanja, nesumnjivo je važno ostati ustrajan u daljnjoj gradnji specifičnosti festivala.

  © Ana Gospić Županović, KAZALIŠTE.hr, 01. kolovoza 2018.

   

Piše: