Magičnost dječje vizure

16. Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, 15. – 29. rujna 2018., Campo, Ghent, Belgija & IIPM: Milo Rau, Pet lakih komada, red. Milo Rau

• 
  
  Švicarski novinar i esejist Milo Rau postao je kazališni i filmski redatelj da bi svojim provokativnim predstavama stvarao vrlo osebujnu vrstu angažiranog kazališta, koja po njegovim riječima treba publiku navesti da gleda ono što ne želi vidjeti. U tu je svrhu 2007. osnovao IIPM (International Institute of Political Murder) s kojim je u suradnji s umjetničkim centrom CAMPO (i uz koprodukciju desetak festivala i kazališta iz raznih zemalja) realizirao Pet lakih komada prema vlastitom konceptu i tekstu. U njemu sedmero djece između osam i trinaest godina - Aimone De Zordo, Fons Dumont, Arno John Keys, Blanche Ghyssaert, Lucia Redondo, Pepijn Siddiki i Eva Luna Van Hijfte, sjajno izvode predstavu o najpoznatijem belgijskom zločincu Marcu Dutrouxu - pedofilu, silovatelju i ubojici djece. Takvo ishodište predstave doista djeluje šokantno i najčešće se stavlja u prvi plan pri najavljivanju predstave, iako je ona značenjski mnogo složenija te joj ta temeljna situacija služi za kompleksnu sliku belgijskog društva s naglaskom na njegovu mračnu stranu od 1960. i oslobođenja velike belgijske kolonije (danas DR Konga) koja je svojim prirodnim bogatstvima omogućila Belgiji, njenim vlastodršcima, ali i ostalim njezinim stanovnicima mnoge prednosti, održavane nevjerojatnim terorom nad tamošnjim stanovništvom. Rau poveznicu s osnovnom pričom o čudovišnom zločinu pronalazi u činjenici da je Marc Dutroux rođen u Kongu.

  Mladi su glumci izabrani na audiciji i početak predstave izgleda kao neposredan nastavak tog izbora koji je vodio i jedini odrasli glumac koji se pojavljuje na sceni - izvanredno dojmljivi Peter Seynaeve (koji uz to i stalno radi s mladim glumcima, a ujedno je i pomoćnik redatelja, pa gledatelj ima dojam da je on svojevrsni scenski alter-ego Mila Raua). Već ti uvodni prizori pokazuju da se radi o izvedbi koja potpun doživljaj stvara ravnopravno kroz dva istodobno prisutna medija. Uz scensko događanje, jednako važnu ulogu ima i video (oblikovatelj Sam Verhaert, koji kreira i zvuk) što obogaćuje i redateljski stil, a omogućuje i bogatije i nijansiranije oblikovanje značenja tema koje se pojavljuju. Tako na početku veliki ekran u pozadini pozornice prikazuje uživo krupni plan Seynaevea koji je na sceni na manje istaknutom mjestu od malih interpreta, koje s mnogo takta i invencije navodi da govore o onome što vide u glumi i o tome što bi željeli postati kad odrastu. Neki od odgovora su tipični za njihove godine, ali voditelj ih navodi i na neke osobnije stavove, pa neki od njih drže kako je najteže igrati nekoga koji se od njih bitno razlikuje, dok je drugima ne samo izazovno nego i privlačno igrati baš nekog potpuno različitog - poput starca ili bolesnika. A na prvu ozbiljnu voditeljsku provokaciju o tome bi li netko želio igrati monstruoznog Dutrouxa, javlja ih se čak dvoje, dok se drugi opredjeljuju za uloge roditelja žrtava (češće no žrtava samih) ili istražitelja, a pritom pokazuju neposredniji odnos prema tim licima no što bi ga imali odrasli. Na sličan način, pokazujući neočekivanu neposrednost ali i iznenađujuće poznavanje problema belgijske povijesti i na njoj izraslih problema društva njihove države, mladi se interpreti pokazuju ne samo kao vrsni glumci nego i zanimljive osobe koje svojim interpretacijama ostvaruju teatarski iznimno efektnu, a ujedno i vrlo originalnu kritičku sliku suvremenog belgijskog društva.

  
  
  Rau, a i njegov zastupnik na sceni Peter Seynaeve, pritom ne skrivaju da su do takvog nevjerojatno uspješnog kazališnog događaja došli manipulacijom, ne samo vođenjem razgovora s mladim glumcima, nego nedvojbeno i obradom njihovih reakcija i izjava (zato se Rau potpisuje i kao autor teksta, a u njegovom sažimanju i postizanju maksimalne dojmljivosti zasigurno je znatnu ulogu imao i dramaturg Stefan Bläske). Uz to Rau nizom efektnih redateljskih rješenja pokazuje kako je manipulacija srž (ne samo njegovog) kazališnog stvaranja.

  Tako nakon ovog uvodnog, ostala četiri „laka komada“ započinju video snimkama u kojima se odrasli glumci (Sara De Bosschere, Pieter-Jan De Wyngaert, Johan Leysen, Peter Seynaeve, Jan Steen, Ans Van den Eede, Hendrik Van Doorn i Annabelle Van Nieuwenhuyse) potpuno uklapaju u dokumentaristički stil nekih od ključnih prizora komada – od proglašenja nezavisnosti Konga do pogreba jedne od Dutrouxovih žrtava. Mali glumci su ih pratili na tim snimanjima, a sada na sceni nastavljaju igrati te prizore, pri čemu snimljeni video nestaje a zamjenjuje ga izravni prijenos krupnog plana djeteta koje ga glumi još fascinantnije od prethodnika od kojeg je učilo. Tako je Arno John Keys manje maskom, a mnogo više načinom govora i kretnjama izvanredno uobličio starog, onemoćalog Dutrouxovog oca, a posebno je dojmljiv bio Fons Dumont, koji je nevjerojatnom snagom odigrao patnju oca jedne od žrtava. No u trenutku kada je taj njegov emocionalni naboj na vrhuncu, voditelj ga pita bi li uz to mogao i zaplakati da bi interpretacija postala vrhunska. Dječaku to međutim nikako ne uspijeva, pa mu voditelj nekom prozirnom tekućinom premaže područje ispod očiju. Njemu tada počinju teći suze, a očekivalo bi se da će ga to dekoncentrirati i da neće više moći ponoviti intenzitet prethodnog monologa. Međutim, on na zapanjujući način nadmašuje samog sebe. Ipak, Rau je ostvario svoju namjeru da gledatelju poremeti identifikaciju i da pokaže kako smo u teatru, u kojem su uz manipulaciju i sva moguća scenska izražajna sredstva potrebna za stvaranje kompletnog doživljaja.

  
  
  Po tome je Rau na tragu Brechtovih težnji da se zabavnim teatrom publici na neočekivan način prikažu ozbiljni društveni problemi, iako moram priznati da se ne sjećam da se od mnogih (čak i onih izvanrednih) izvedbi Brechtovih komada koje sam vidio ijedna tom njegovom idealu približila toliko koliko je to uspjelo Rauovim Pet lakih komada. Ti zabavni detalji omogućili su da ovo njegovo ostvarenje prevlada okvire šokantnosti ishodišne fabule o Dutrouxovim zločinima i izravne angažiranosti društvene kritike, koja tu monstruoznost koristi kao sliku bolesti belgijskog društva. Zauzvrat, dobio je vrhunsku predstavu obogaćenu dodatnim slojevima značenja - od načina stvaranja scenske iluzije do nijansiranog oblikovanja odnosa djece prema izopačenostima društva odraslih i zabrinjavajućeg pogleda na to koliko odrasli mogu prihvatiti posebnosti dječjeg svijeta koji je mnogo kompleksniji i pametniji no što se čini. Time se Rau potvrdio kao jedan od najzanimljivijih suvremenih europskih kazališnih stvaralaca, a Pet lakih komada najavljuju iznimnu važnost i ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, iako je on zbog smanjenja sredstava sveden na samo tri izvedbe.
  
  Koncept, tekst i režija: Milo Rau
  Dramaturg: Stefan Bläske
  Scenograf: Anton Lukas
  Oblikovanje videa i zvuka: Sam Verhaert
  
  Glume: Aimone De Zordo, Fons Dumont, Arno John Keys, Blanche Ghyssaert, Lucia Redondo, Peter Seynaeve/ Hendrik Van Doorn, Pepijn Siddiki i Eva Luna Van Hijfte
  
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2018.

Piše: