Ilustracija užasa terorizma

Beo Art 2015 i Bitef Teatar (gostovanje u Teatru Exit), Beograd: Torsten Buchsteiner, Sjeveroistok, red. Jana Maričić

• 
  
  23. listopada 2002. za vrijeme izvedbe vrlo popularnog mjuzikla Sjeveroistok četrdeset i dvoje čečenskih terorista (od kojih su polovina bile žene) zauzela je moskovsko kazalište na Dubrovki i devet stotina gledatelja, izvođača i tehničkog osoblja uzelo za taoce, zahtijevajući odlazak ruskih trupa iz Čečenije. Svi su napadači imali automatsko oružje, granate, samoubilačke pojaseve s eksplozivom, a i minirali su dio kazališta. Bili su obučeni u crno, glava potpuno (osim proreza za oči) prekrivenih nikabom, pa se zbog toga za žene (uglavnom udovice čečenskih pobunjenika) proširio naziv crne udovice. Teroristi su tijekom četiri dana okupacije kazališta pustili manji broj talaca – muslimana, stranih državljana i dio žena i djece, ali su ostale držali u nehumanim uvjetima, a i ubili njih jedanaest. Ruski specijalci su nakon četiri dana krizu riješili tako da su pustili neki tajanstveni bezbojni i bezmirisni plin koji je trebao uspavati napadače, a i taoce, ali ih je čak 119 umrlo (neki i u bolnicama, jer je sastav plina bio vojna tajna, pa zbog toga nije priopćen liječnicima). I svi teroristi su ubijeni, jer i one koji su preživjeli plin u snu, ubili su specijalci.

  Torsten Buchsteiner, njemački glumac rođen 1964., počeo je pisati za kazalište 1999., a i njegova prva dva komada, kao i treći Sjeveroistok (napisan 2005.), osvojili su vrijedne nagrade, jer je očito praktično poznavanje kazališta obogatio i spisateljskim darom. Ipak, ti su komadi međusobno toliko tematski i stilski različiti da ne odaju dojam o konzistentnom autorskom svjetonazoru i jedinstvenom stilu nego o umijeću kojim taj već renomirani dramatičar uspijeva pronaći teme i način njihove kazališne obrade koji će mu priskrbiti priznanja ne samo publike nego i kritike. A o tome svjedoči i Sjeveroistok, u kojem na temelju dokumentarnog materijala stvara ispovijesti triju žena koje je obilježila talačka kriza, vješto birajući protagonistice da bi kroz njih predstavio razne aspekte tog tragičnog događaja. Pritom gotovo da niti ne iznosi vlastiti stav prema cijeloj tragediji, osim što na jednom mjestu spominje kako vođe terorista to nisu radili zbog viših ciljeva nego osobnog koristoljublja (iako ima i prilično argumentiranih drugačijih mišljenja), a nema govora o dvojbama o razlozima i načinima postupanja ruskih tajnih službi, osim što se na kraju (u ovoj predstavi posve usputno) spominje podatak da je za svakog poginulog taoca vlast platila 3150 eura, dok su preživjeli dobili polovicu te svote.

  
  
  Buchsteiner se prvenstveno usredotočio na patnje odabranih protagonistica, strukturirajući svoj komad kao tri isprepletene, gotovo monodramske ispovijesti o načinima na koji je svaka od njih proživjela te najteže trenutke života. Autor je pritom vrlo plastično prikazao njihov strah koji prelazi u paniku i užas u trenucima u kojima ne mogu naći izlaz iz situacije u koju su dovedene i koja uz osudu rata ima i blago feminističku notu, jer su za rat kao i za talačku krizu kao njegov specifičan aspekt prvenstveno odgovorni muškarci. Od praizvedbe u Stockholmu 2006., Buchsteinerov Sjeveroistok prikazan je u dvanaestak raznih europskih zemalja, najčešće dovodeći većinu gledatelja u stanje šoka zbog neljudskih muka triju vrlo različitih žena.

  Redateljica beogradske izvedbe Jana Maričić vjerojatno nije željela da silina emocija koje njihove ispovijesti izazivaju preraste u patetiku, držeći da su već i sami događaji dovoljno dojmljivi i da glumice trebaju prilično suzdržano upućivati na ono što se zbiva u duši i osjećajima likova, a i cijela predstava je zamišljena tako da pozornost bude usmjerena prvenstveno prema tekstualnom prezentiranju događanja, bez većih scenskih efekata. Tu ideju je na ogoljeloj pozornici vrlo uspjelo realizirala Jasmina Holbus scenografijom od nekoliko stolica i poluprozirnih paravana iza kojih se pojavljuju i povremeno odlaze interpretatorice koje su ipak većim dijelom zajedno na sceni, ali vrlo rijetko uspostavljaju kontakt. Tako stilizirana scena, promišljenom uporabom rasvjete koja pomalo asocira na sukob svjetla i mraka uz malobrojne dramatične glazbene intervencije Božidara Obradinovića, uspijeva stvoriti poseban prostor kojim vlada atmosfera napetosti i prijetnje, karakteristična za sva teroristička nedjela a ne samo za Moskvu 2002. Niti kostimi Adrijane Pajić nisu precizniji u određivanju mjesta, jer su i oni stilizacije odjeće kakve su po svoj prilici nosile stvarne protagonistice, a uz to pretežno tamnijih boja da bi potencirale turobnu atmosferu.

  
  
  Najbliža realističnosti je odjeća moskovske službenice Olge koja je dugo štedjela da bi mogla kupiti tri karte te s kćerkom i suprugom pogledati popularni mjuzikl, a nesretni ju je slučaj doveo baš na tu neodržanu predstavu. Nju na klasičan način psihološki vrlo nijansirano interpretira Katarina Žutić, ali i ona prigušuje žešće izražavanje osjećaja. Odjevena više u skladu s karakterom lika koji se nastoji aktivno suprotstaviti svakoj teškoći, Milica Janevski s mnogo energije tumači bolničarku Tamaru, udovicu ruskog vojnika koji je nakon sudjelovanja u čečenskom ratu pod utjecajem PTSP-a počinio samoubojstvo. I ona se poput Olge trebala naći na toj predstavi zajedno s kćerkom i majkom, no preuzela je dežurstvo bolesne kolegice i zatražila majku da vrati ulaznice. No, kada s ekipom hitne pomoći stiže pred okupirano kazalište, shvaća da je majka nije poslušala i da se s njenom kćerkom nalazi među zatočenim gledateljima, pa se dobrovoljno javlja da uđe u kazalište kako bi pružila ograničeno dopuštenu pomoć taocima i tako uspjela vidjeti i ohrabriti kćerku i možda joj pomoći.
  
  Kombinaciju ispovijedi i prikaza akcije Milica Janevski iskoristila je za stvaranje najkompleksnije uloge koja je uspijevala najdublje komunicirati s gledateljima. Nasuprot tome, Jelena Gavrilović nije djelovala najuvjerljivije kao Čečenka Zura koje su se nakon smrti supruga-borca odrekli i rodbina i prijatelji, da bi je na kraju prihvatila organizacija koja je pripremala bombaše samoubojice, ponajviše crne udovice. Ona se prva pojavljuje na sceni, odjevena u neku dizajnersku varijantu svakodnevne muslimanske odjeće i govori o tom dijelu svog života, izazivajući (više tekstom no utišanom interpretacijom) suosjećanje gledatelja koji onda i razumiju i njeno nesnalaženje u ulozi teroristkinje i odbijanje da umre. Zato mijenja odjeću, preoblačeći se u stvari poginule žene iz publike. Ni to mijenjanje ruha ne djeluje scenski uzbudljivo, jer ona ni do tada nije bila odjevena kao teroristkinja, pa bi je i bez toga (barem u okvirima predstave) malotko mogao identificirati kao takvu.

  
  
  Zato upravo takvo postavljanje lika Čečenke najjasnije pokazuje ograničenost beogradskog Sjeveroistoka koji, postižući stilsko jedinstvo asketske interpretacije Buchsteinerove vješte teatralizacije, nije ostvario posebno inspiriranu predstavu, dojmljivo djelujući na publiku prvenstveno ilustracijom stvarnog užasa koje proživljavaju ljudi (u ovom slučaju tri žene) uhvaćeni u klopku jezive situacije, ali ne i cjelovitom predstavom koja bi pronašla tom užasu adekvatno dramatičan kazališni izraz.

  Tekst: Torsten Buchsteiner
  Režija: Jana Maričić
  Scena: Jasmina Holbus
  Kostimi: Adrijana Pajić
  Glazba: Božidar Obradinović
  Prijevod: Milica Perić
  Fotografije: Nenad Šugić
  Producent: Boris Mišković
  Produkcija: Beo Art 2015 i Bitef Teatar

  Glume: Katarina Žutić, Jovana Gavrilović, Milica Janevski
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. listopada 2018. 

                                                 

   

                 

   

Piše: