Sugestivno i uvjerljivo

Udruga Arterarij i Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: autorski projekt Romana Nikolića, Posljedice



  • Udruga Arterarij privukla je prošle godine pozornost predstavama pogledajme i Čekanja, usmjerenima na problematiku obespravljenih i ranjivih društvenih skupina. Svojom najnovijom predstavom Posljedice, nastalom u suradnji s Kazalištem Marina Držića iz Dubrovnika te premijerno izvedenoj u Hali 5 Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu, Arterarij nastavlja taj niz, a ovog puta u fokusu njihova interesa je nasilje nad ženama te šutnja i društvena relativizacija koja ga često prati. U prethodnim predstavama Arterarij je radio s autentičnim izvođačima - naturščicima, pripadnicima romske zajednice (pogledajme) i bračnim parom iračkih azilanata u Hrvatskoj (Čekanja), pa su Posljedice prvi njihov projekt s profesionalnim izvođačima na sceni, što mu u pogledu autentičnosti koncepta i izvedbe ništa ne oduzima na snazi i uvjerljivosti.

    Posljedice su, naime, više suočavanje s problemom kroz njegovo izlaganje javnosti negoli iluzionistički kazališni čin, usmjeren prema detaljnijem rekonstruiranju bilo kojeg konkretnog slučaja nasilničkog ponašanja i njegovih posljedica, po žrtvu ili nasilnika. Sam materijal koji se izlaže satkan je, međutim, od autentičnih svjedočanstava: pisanih, prikupljenih na osnovu razgovora sa žrtvama nasilja ili objavljenih na stranicama crne kronike te blago prožetih osobnim/intimnim ulogom dviju glumica - Mirej Stanić i Irene Tereze Prpić, koje uvjerljivo i sugestivno, u glumi krajnje svedene izražajnosti i zatomljena unutarnjeg govora, zastupaju cijeli spektar bola, patnje i nesreće. Bez zaštite složenijeg kazališnog mehanizma, na gotovo praznoj pozornici, sa slikom s motivom Srca Isusova u pozadini, one naizmjenično prezentiraju same sebe, likove kroz čije sudbine prolaze, pa u začudnim obratima čak i same zlostavljače, često nesvjesne nakaradnosti i društvene neprihvatljivosti svojih postupaka. Rutina davno zacrtanih odnosa u kojima svatko zna svoju ulogu, ono je, naime, na što se predstava nekoliko puta vraća, sugerirajući, pored ostalog, često promoviranu toplinu doma i obiteljskog okružja kao jedno od utočišta devijacija o kojima progovara.



    Autor i redatelj predstave Romano Nikolić, uz  suradnju dramaturginje Jasne Žmak, kostimografkinje Ane Fucijaš te suradnice za scenski pokret Nikoline Medak, ipak ne stvara posve ogoljeni kazališni čin, lišen slike i scenske dosjetke. Jednostavnim mehaničkim radnjama, ispreplitanjem i neobičnim impostacijama tijela izvođačica, naznakama plesa, poigravanjem govornim varijablama, bojanjem lica i ekstremiteta krvlju, pa čak i nekim vehementnije iskazanim prizorima nasilja, on naznačuje situacije i narativne skokove, sugerira stanja, akcentuira krhotine priča koje se pretapaju jedna u drugu, kao lanac nesreće koji, iz straha ili nezainteresiranosti, nitko nema snage prekinuti. Svjedoče o tome i statistike nasilničkih/zlostavljačkih radnji - silovanja, ubojstava, neučinkovitih i apsurdnih presuda koje glumice u drugom dijelu predstave neumoljivo nabrajaju, zapanjujući nas podacima koje u masi svakodnevno plasiranih informacija olako previđamo, ne uspijevajući ih povezati u zaokruženu i poraznu misao o cijeloj jednoj subkulturi nasilja kojom smo ok(r)uženi.

    Tihi krešendo predstave nastupa upravo negdje u tim trenucima, kada stepenicama, s bočno postavljene etaže, pred publiku silazi žena s izrazom lica koje istodobno sugerira bol, prezir i prijekor. Ona je Sandra Petrž, autorica knjige Sandročka zlostavljana, koja je također bila jedno od nadahnuća Romanu Nikoliću i Jasni Žmak pri radu na ovoj predstavi, no u slučaju recepcije njezine scenske pojavnosti to je posve nevažno jer veći dio gledatelja o tome nema nikakva saznanja. Važan je, međutim, pogled te žene - pogled usmjeren u publiku, u svakoga i u nikoga; nijema, nepomična fiksacija koja traje toliko dugo dok gotovo opipljivo jasno ne prijeđe u istu onu vrstu optužbe koju u svojoj sjajnoj drami Pet vrsta tišine ispisuje Shelagh Stephenson. Uz tišinu, četvero članova zlostavljačeve obitelji od kojih svatko šutke u sebi nosi svoju traumu, implicira se tamo i ona peta vrsta tišine; tišina susjeda, poznanika, prijatelja; ljudi koji svemu tome svjedoče i šute, žmire, zaklanjaju pogled, postajući tihi suučesnici. Pogled Sandre Petrž prema publici koja je svjedočila izlaganju samo sićušnog djelića te kronike užasa, izravna je, adresirana prozivka zbog pete, osme, tisućite… vrste tišine, hladne, neprobojne i pogibeljne. Slijedi je, posve neočekivano, njezina izvedba pjesme Historia de un Amor, otpjevana senzualno, tugaljivo, u blago patetičnom registru, koji predstavi začudo ne daje sladunjavi završni preljev nego neku vrstu oporog antiklimaksa.



    Na kraju se vraćamo početku Posljedica kada je Mirej Stanić uključila perilicu rublja i obavijestila nas da će predstava – simbolično i doslovno – trajati onoliko koliko će perilici trebati da završi predviđeni ciklus pranja. S tri izvođačice nijemo postavljene na sceni, osluškujemo zvuk centrifuge te s njezinim završnim taktovima tonemo u mrak. U tišinu. U intimni post festum predstave koja ne nudi veliku kazališnu gestu, jaku sliku i složeni koncept, ali poziva i proziva, prodorno i učinkovito.  

    Autorski projekt Romana Nikolića u suradnji s izvođačicama Mirej Stanić, Irena Tereza Prpić i Sandra Petrž.
    Dramaturgija    : Jasna Jasna Žmak
    Kostimografkinja: Ana Fucijaš
    Suradnica za scenski pokret: Nikolina Medak
    Fotografija plakata: Josip Stević
    Produkcija: Arterarij
    Koproducent: Kazalište Marina Držića

    Glume: Mirej Stanić, Irena Tereza Prpić i Sandra Petrž

    © Hrvoje Ivanković, KAZALIŠTE.hr, 15. listopada 2018.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji