Iznevjerena očekivanja lijepe predstave
Cankarjev dom, Ljubljana: William Shakespeare, Oluja, red. Vito Taufer
-
Čitajući najave za slovensku premijeru Shakespearove drame Oluja u režiji Vite Taufera, pala mi je na pamet stihotvorina stavimo pare na kup, da vidimo što možemo skup. Naime, u Sloveniji kazališne kuće i srodne institucije pokušavaju zajedničkim umnim i financijskim snagama upriličiti predstave, pa su se tako oko spomenute Oluje udružili Slovensko narodno gledališče iz Maribora (Drama i Balet, premijera održana 19. rujna 2008.), Slovensko mladinsko gledališče i Cankarov dom iz Ljubljane (premijera održana 29. rujna 2008.) te Slovensko stalno gledališče iz Trsta (premijerna najavljena za 13.veljače 2009.). Slijedeći osvrt posljedica je odlaska na ljubljansku premijeru.
Gledajući prvu scenu u kojoj se moreplovci bore s olujom nadomak otoka, u odličnoj koreografiji Branka Potočana i početnoj vrlo dojmljivoj scenografskoj i kostimografskoj vizualizaciji Janeza Janše (dok se nije s još dvojicom vizualnih umjetnika preimenovao u J.J., zvao se Žiga Kariž), pitala sam se, zašto su slovenski kazališni kritičari nezadovoljni s Tauferovim uprizorenjem Oluje?! No, poznata je uzrečica – kada razum nije dovoljan, prepusti stvar vremenu. Scenografija je podijeljena na otok na kojem je videoprojekcijama osmišljeno nebo i promjene na njemu uz nezgrapne plastične stijene, a sve je smješteno u neku vrstu ekrana, te prednji plan na kojem se uglavnom sve događa, bez obzira radi li se o vodi, brodu, tlu ili… Pitanje jest, dakako, gdje smo mi kao promatrači.
Zračni duh Ariel ima krila izvedena na način crkvenog oblikovanja anđela, a nije ih pošteđena ni Junona. Budući da je Junona izrazito puno prisutna na sceni (prelijepa Lara Komar iz tršćanskog Slovenskog kazališta), posegnula sam za Shakespearovim tekstom i tamo je otkrila u jednoj sceni. No, kako je lijepa Lara i prelijepog glasa, njezinu stalnu prisutnost nisam Tauferu previše uzela za zlo – nije nužna za priču, ali ako ga veseli…
Glazba ima vrlo važnu ulogu u predstavi, a skladatelj Andrej Goričar pratio je pjevače na klaviru tijekom cijele predstave. Postoji jedna raspjevana i rasplesana scena s cvijećem i povrćem koja je ipak malo pretjerana – čak i ako se radi o poigravanju kičem, nije baš spretno osmišljena. Razlog prepričavanja ove scene jest prilično učestala neprepoznatljivost redateljskih postupaka – malo je previše scena za koje ne vidimo racionalno objašnjenje, a u isti mah nisu dovoljno zabavne ili otkačene da bismo ih pripisali čarolijama koje Prospero izvodi na otoku.
Sam Prospero u interpretaciji Roberta Prebila (SMG Ljubljana) djeluje krhko (pozornica Cankarovog doma je jako, jako velika), pa nam niti njegovi monolozi (svi imaju bubice) niti mahanje čarobnim štapićem ne djeluju previše za ozbiljno, a Njegova kćer Miranda (Maša Tiselj nastupa kao gošća) još je sitnija. Što je Ferdinanda i Kalibana privuklo njoj? Kalibana vjerojatno želja za osvetom, što Boris Kos (SMG Ljubljana) prilično uvjerljivo dočarava. Matevž Biber (SNG Maribor) kao Ferdinand je sasvim nezamjetljiv i jedina zbilja dobra situacija jest kada prenosi debla kakao bi izvršio Prosperovu zapovijest. 
Najuspjeliji međuodnosi su među takozvanim malim ljudima kada se nađu u čudnovatim uvjetima, dok su, uvjetno govoreći, velike scene u kojima se raspravlja o moći, otmici i svim onim ozbiljnim stvarima zbog kojih je Shakespeare vjerojatno i napisao to djelo, prilično mlake.
Upravo taj dojam mlakosti, nedorečenosti i neiskorištenosti potencijala koje za vizualni doživljaj pruža Oluja, ostavlja gledatelje pomalo razočaranim. Naime, Vito Taufer nam je uvijek pružao izuzetan kazališni užitak, izvlačio je maksimum iz svega čega se dotaknuo i zato je možda ova predstava primjer iznevjerenih očekivanja. A to je možda krivica gledatelja, a ne autorskog tima.© Olga Vujović, KULISA.eu, 10. listopada 2008.